|
za moje tužne kurve (arizona dream)
slažem kockicu čokolade, komadić crnog kruha, tanku krišku kruške i još komadić jagode trpam u usta, za jezik se lijepi čokolada, osjetim jagodu, onda krišom guram čokoladicu sa strane, čuvam ju, dok ne pojedem ostatak djeca se glupiraju s hranom kaže on kad mu ispričam što sam jela a već pijem treće pivo idiote, kažem mu i držim ga za nogu, a on bi trebao mene jel se sjećaš one noći u sjevernoj dakoti? jel se sjećaš kako smo se grlile tu večer kao inače s ljudima kad se osjećaš ko da vas je neko pokrao, i onda se napokon sretnete meni je drago kad se srećem vani s ljudima to znači da svi ponekad isto izlazimo na kraj sa životom nema veze šta kasnije učiniš s takvom noći jel ju privedeš kraju meko, ko što i priliči ovakvim predljetnim noćima kad je cijeli svijet u njima, ili ju skroz usereš, stvar je u tome kakvi smo bili tad kad smo se još mogli prepoznat, i reć si nešto što inače nikad nikom ne bi palo na pamet, kad sretnem bivše dečke prijateljica pa znam što me žele pitati kada me pitaju šta ima novog kod mene, pa ih gledam kao što oni gledaju mene, tužno, nek znaju da je svijet ostao tužan od kad i njima ne ide, ma ne brini ne ide nikom to im valjda hoću reći jel se sjećaš one noći kad si me bacio u polje maka, gorili su i svijetlili kao zvijezde i bili su vrući ostale su mi opekotine, zmije su mi prolazile kraj nogu, poderala sam čarape, zemlja je bila vlažna čula sam medvjede njih se čuje u sjevernoj americi kad legneš uz cestu i zažmiriš i udišeš miris livade a osobito, osobito kad pomisliš gle tu afriku što pada iz oblaka ne sjećaš se, smijem se, napijaš me seronjo, ma neću te više nikad ni dodirnuti sjećaš li se kako smo bili cigani tamo, pojedeš papir a on ko kruh, znaš li da su u sjevernoj dakoti bili indijanci koji se zovu powwow, koje usrano ime, ha zamisli, garant su smiješni ovo je smiješno, kažeš, uvučeš mi ruke u kosu, držiš dredove lijevom šakom, tvoje oči su skroz blizu, ogromne, sijevaju ništa na tebi ne djeluje dobroćudno samo te takvog mogu voljeti umjesto da ti pričam o sjećanjima počela sam te moliti, molim te idemo na island, molim te gejziri i kanada, ogromno drveće, molim te zaposli se kao drvosječa, da te vidim u debelim kariranim košuljama i teškim čizmama, da ti naraste brada da me grebe po stomaku, da nam bude hladno, da ostavljamo vrata otvorena i da je uvijek u blizini ta cesta po kojoj ćemo upirati palcem: eto, za mjesec dana se kupimo na aljasku nećemo ići, naravno, voljet ćemo naš teški namještaj od drveta i tvoju odjeću mokru od kiše, i supermarkete, i njihove mlade bendove smije se, sve vidi, odkad sjever?, kažeš, a ne vidiš da ima smisla, pa to ti je isto, to je zbog priča, tamo smo bili ljubim ga i iznova poželim da si ostanemo dovoljno daleko da se razumijemo a jel se sjećaš kada smo se nas dvoje cigana ubili duž crnih ruku sve do mesa srca, ispod lijeve dojke, kratak rez, zvijezde ko vatromet i sreća ribe su na nebu, svira balkan beat, veo pjevačice pada na tebe vidiš, ne mogu van iz- kad prestanem s ovime, kad prođe svježi mamurluk, kad zaboravim što pričamo noću, on mi je zgodniji na osobnoj razini (šta, jer ga volim?), a on objektivno ma vidi ih, magija, kad zaboravim da sam sanjala sve svoje želje (od hladnog soka od ananasa, jagoda, mirisa njegove majice i tog kako znam šta hoće reći), kad dođe večer, koncentracija, mušice se počnu samospaljivati na mojoj lampi (one to rade jer im je svjetlo znak fatalne ljubavi), kad počnem razmišljati o idućem jutru, kad se otupe priviđenja (a osjećam ih na koži, na koži), kad operem žigove s koncerata, mrvice iz kose, prljavštinu s modrica, stavim sušiti frendovu majicu u kojoj sam onda tek ujutro zaspala, isperem talog kave da ne moram ujutro, da mogu biti efektivnija, kad opet pristaneš na kompromise iako je i dalje sve fikcija gledam oko sebe u spomenike proslava, nekih drugih dimenzija, u svoj bubanj, u mak iznad radnog stola, u paunovo pero, u lančiće kojima sam noćas zveckala, u taj hipnotizirani zoološki vrt, u neke čudne šume, gledam u fosile, okamenjene spomenike neke druge krvi kojoj je afrika u sjevernoj americi, a putem do faksa gejziri, iza ovog grma bazge, SVE OBEĆAJE, gledam i pokrivam se preko glave, jer ne mogu gledati u zašutjele spomenike tko budan sanja zaspe prazan (smiješno je to, koliko je moguće biti takav, a- prazan) sjećate li se kad smo bile kurve s tankim nogama i staklenom bocom piva u ruci i kako smo bile prejako našminkane i kako smo se voljele, popravljale si čipku na majici, i uvijek zamišljale da svaki pošten čovjek kad dođe kući iz noćnog izlaska ma kakav god bio jede kekse i pije kakao pod dekicom kako da išta bude normalno? |
|
tako snažno da strepim da
neće odoleti ja ne mogu sa književnošću mirno, i nikad mi nije mogla nadomjestiti ništa, nikad nije bila eskapizam, nikada dapače ne znam što bi trebala biti, ako bi išta trebala, ako to nije sebično ako je književnost krv & mleko, takva je sve dok je i život takav, poslije samo opada razumijevanje, čini mi se zapravo, toliko mi je prirodna da ju ne preispitujem zaista, iako bi morala umrijeti nakon svake konačnosti (ja sam najčešće tek umrla i vraćam se) a teoriju, kako ne shvaćaš, nju volim jer ju ne shvaćam ozbiljno imala sam jednu veliku zamišljenu ljubav ritmičnu previše sam tad pisala i mislila: parirat ću književnošću, a bio je to promašaj samo je narasla tuga, ljubav se usijala, pojela samu sebe, ne možeš sudarati takve organizme, oni moraju razjebavati istovremeno, treba prestati pretendirati na ono čime sam sebe progoniš, a postaješ sve ružniji vrijeme je za olakšanje nije isto poštedjeti nekog pisanja, nakon što si ga izmučila, nije isto kao prećutati, jer kog uspiješ prešutjeti taj kao da i ne- znaš već radije i krv i mleko (& shit) bit ćemo si bolji kad preživim, ionako se znamo na baš toj razini kad dođe novo proljeće, redovno nehotice nadjebe prošlo (iako mu hvala na njemu, kotrljalo se savršeno), rasplaču se neke nove odrvenjele žene i neke nove priznaju stare demone dvadeset drugi sam dočekala na nasipu kraj močvare, koža bubnja je postajala blago vlažna, a mi na zidiću i dvije stolice, umorni a ne ide nam se, ako ste trčali tu večer po nasipu možda ste čuli neki ritam, ili čak baš moje udarce koji vječito previše zvone (a meni je to ko rajderica, ko da sjaji cijela noć) pa onda doma jazzom kroz grad, po širokim cestama, zaokruži još jednom tada sam prvi put dobila drugačiji savjet nego inače: osjećaj ne vara pa ni kad je osjećaj krivnja (obično mi jebu sve živo što me tolko pere krivnja uvijek), i sad odjednom netko kaže: to ti nešto govori, a ja zažmirim jače, znam, znam, ajde bok vidimo se idući tjedan sve su mi noći bile dobroćudne posljednjih tjedan dana, pa i ona kada sam se ljubila naopačke, i ona koja je preživila jutro, vraćala me u krevet tek sutradan tako da mi srce mamurno kuca od panike da ne zakasnim na posao, a tek ona, nakon rahatlokuma i turske kave na strossu i onog suspregnutog predvečerja, blaženog, ko na moru, kad smo umorni, noge bole, ali kako se sada vratiti kući, s odgledanim izložbama i podignutim knjigama, nikako, eto kako, ajmo se međusobno uskladiti tako da jednostavno ne odemo kreneš a ne odeš završiš u đavolje vrijeme na uglu savske i vukovarske, opet, tu smo si na pola puta ljubim te u čelo, milo, žive smo možeš li vjerovati da smo preživjele, i da ćemo sutra biti dobro obično me noću uvijek širokih ruku dočekaju moji demoni, nikad me ne ostave na miru, sada su nešto neuobičajeno nježni pa su mi noći bile blage, a ja životinja krznena i bezazlena neću vas dirati i dok se tijelo naprezalo svaku noć i svaki dan i bilo krcato, um je bio mek sve je to možda svejedno neću više nikad tako nasilno i manifestno o noćima, ko što smo morali od kad smo loši kad prestaneš u to vjerovati, nešto skroz naprsnuto putuje kroz svijet ptičje a sad, da završim u već viđenom, idem odužit ovo skroz nepotrebno skroz preko mjere skroz u starom tonu (ti bi mala, trebala znat bolje) znaš one stalne strahove? da ćeš zauvijek moći čitati samo jednog pjesnika, pa i onda kad te netko u neku duboku modru noć bude pitao o smrti, ili da će ti glazba uvijek biti kurt cobain, njegove kornjače, veste i mršave ruke to je tebi glazba, jebiga ili da ćemo nas par zauvijek ostati ovako nekako prekratkih ruku sleđeni umorni mrtvi dok slušamo ninu simone a vani je oblačno i toplo tad je najgore ili da ću se ugušiti jednu večer kad kao i uvijek trebam ići van i tražiti ljubav svog života ili da ću se ugušiti baš noćas a ljubav mog života već poznajem samo mi nismo osobe koje čine za sebe dobro radije si prerežemo grlo a voljela bi te možda nismo zajedno jer znamo da bismo umrli od ljubavi možda me strah da ću vidjeti bivše dečke s rukom neke djevojke u svojoj ali nikad me tog nije bilo strah nikad ih nisam voljela kažu ljubav uvijek prepoznaš (samo ne kažu kada odmah ili tad kad se ona već šeta s nekim drugim) znaš kako postoje ti ljudi koje uvijek s vremena na vrijeme sretneš i uvijek im nekako u očima vidiš da su pomalo zaljubljeni u tebe možda me strah da će postojati netko pred kim ja to isto neću moći sakriti iz svog pogleda ili me strah da nikad neće bit nekog takvog problem je u tome što kad ti pričaju o istoku ostane samo jedan zbijeni strah onaj od kojeg nema ničeg onaj da će se dogoditi da ne želiš nikuda više sve autoceste iz zagreba, svi naredni tjedni (afrika, šatori & instrumenti, toplina grada, parfem kao livada, višnje u čokoladi i koncerti prije kojih piješ pivo iz staklene boce nalakćen na auto iz kojeg sviraju cigani) svi ljubavnici i čarlstoni u vinogradu punom mina, a ti to više ništa ne znaš, ne želiš, i tad si puno lošiji nego noću, a ti, mali, ubijeni dečkiću, ti bi žvakao vlat trave i zažmirio i sve maknuo iz glave ne mogu, meni nešto ne da nešto mi ne da da se ja trpam po ovom svijetu i da tražim prolaze i izlaze i putovanja i ljude vjere hobije dosta je ovo šta već imam, ovako nekako, usitno iako neam ništ, ništ osjećam da se napreže, da nema smisla, da osjećam da neko pjeva, evo, sviće kod kuće čekaju kolači, suši se veš, idite u kurac, idem u jebeni kurac, i sve to skroz mirno, mirno raspada se svaki tekst pred tim vidiš li ti njih? to nisam ja (kod mene i afrika i tekst i vruć asfalt i nebesa i šuma u umu, i svemu puštam da me mijenja da me ubija kako i treba), ali ostaje taj zatočeni strah, potisnuta potencija da ćeš uvijek iznova misliti o njima kao o sebi, i obrnuto o sebi kao o jednom dječaku u krug, nevjerojatno jer znaš da ćeš ti dalje, hoćeš jer, eto ti imaš taj mehanizam za ono što je dobro za tebe pa ideš dalje pametna si razumna si simpatična si a u tebi čuči u nekoj prašnoj košarici praznina, neka avlijska priča prešućena i progutana, snijeg i ništa više, jer kad misliš o istoku, najradije ne bi nikuda to je realno kao što su sva prokletstva na svijetu da se vrti zauvijek ista kuća, ista ulica ispred i isti auto parkiran na ćupriji, da je isto popodne, da me jednako gledaš, da u džepovima vrtiš neke nakvašene jointove, iste, kao deja vu, da mi obećaš da ćemo zauvijek pričati o jednoj, nečijoj, istoj ljubavi, usranoj provincijskoj vasinoj ista pjesma, kužiš jebote, ne bojiš li se da bi mogao pristati (jer istok je & ljubav & pisanje & tuga & magija & zamka) to je i mika, beskrajan a ipak zaglavljen (nije to, zapravo, ni mit ni sranje, to je realno, vjerojatno, jedna od opcija, ostati zatočen je uvijek bila opcija) ne, ni najmanje? nemoj me jebat da se ti stvarno toliko pouzdaš u sebe * Ruke žute kao sazreli klipovi na belim bedrima vetra pipaju mleko ritmovima Kelner molim ubiti bubnjara |