|
za moje tužne kurve (arizona dream)
slažem kockicu čokolade, komadić crnog kruha, tanku krišku kruške i još komadić jagode trpam u usta, za jezik se lijepi čokolada, osjetim jagodu, onda krišom guram čokoladicu sa strane, čuvam ju, dok ne pojedem ostatak djeca se glupiraju s hranom kaže on kad mu ispričam što sam jela a već pijem treće pivo idiote, kažem mu i držim ga za nogu, a on bi trebao mene jel se sjećaš one noći u sjevernoj dakoti? jel se sjećaš kako smo se grlile tu večer kao inače s ljudima kad se osjećaš ko da vas je neko pokrao, i onda se napokon sretnete meni je drago kad se srećem vani s ljudima to znači da svi ponekad isto izlazimo na kraj sa životom nema veze šta kasnije učiniš s takvom noći jel ju privedeš kraju meko, ko što i priliči ovakvim predljetnim noćima kad je cijeli svijet u njima, ili ju skroz usereš, stvar je u tome kakvi smo bili tad kad smo se još mogli prepoznat, i reć si nešto što inače nikad nikom ne bi palo na pamet, kad sretnem bivše dečke prijateljica pa znam što me žele pitati kada me pitaju šta ima novog kod mene, pa ih gledam kao što oni gledaju mene, tužno, nek znaju da je svijet ostao tužan od kad i njima ne ide, ma ne brini ne ide nikom to im valjda hoću reći jel se sjećaš one noći kad si me bacio u polje maka, gorili su i svijetlili kao zvijezde i bili su vrući ostale su mi opekotine, zmije su mi prolazile kraj nogu, poderala sam čarape, zemlja je bila vlažna čula sam medvjede njih se čuje u sjevernoj americi kad legneš uz cestu i zažmiriš i udišeš miris livade a osobito, osobito kad pomisliš gle tu afriku što pada iz oblaka ne sjećaš se, smijem se, napijaš me seronjo, ma neću te više nikad ni dodirnuti sjećaš li se kako smo bili cigani tamo, pojedeš papir a on ko kruh, znaš li da su u sjevernoj dakoti bili indijanci koji se zovu powwow, koje usrano ime, ha zamisli, garant su smiješni ovo je smiješno, kažeš, uvučeš mi ruke u kosu, držiš dredove lijevom šakom, tvoje oči su skroz blizu, ogromne, sijevaju ništa na tebi ne djeluje dobroćudno samo te takvog mogu voljeti umjesto da ti pričam o sjećanjima počela sam te moliti, molim te idemo na island, molim te gejziri i kanada, ogromno drveće, molim te zaposli se kao drvosječa, da te vidim u debelim kariranim košuljama i teškim čizmama, da ti naraste brada da me grebe po stomaku, da nam bude hladno, da ostavljamo vrata otvorena i da je uvijek u blizini ta cesta po kojoj ćemo upirati palcem: eto, za mjesec dana se kupimo na aljasku nećemo ići, naravno, voljet ćemo naš teški namještaj od drveta i tvoju odjeću mokru od kiše, i supermarkete, i njihove mlade bendove smije se, sve vidi, odkad sjever?, kažeš, a ne vidiš da ima smisla, pa to ti je isto, to je zbog priča, tamo smo bili ljubim ga i iznova poželim da si ostanemo dovoljno daleko da se razumijemo a jel se sjećaš kada smo se nas dvoje cigana ubili duž crnih ruku sve do mesa srca, ispod lijeve dojke, kratak rez, zvijezde ko vatromet i sreća ribe su na nebu, svira balkan beat, veo pjevačice pada na tebe vidiš, ne mogu van iz- kad prestanem s ovime, kad prođe svježi mamurluk, kad zaboravim što pričamo noću, on mi je zgodniji na osobnoj razini (šta, jer ga volim?), a on objektivno ma vidi ih, magija, kad zaboravim da sam sanjala sve svoje želje (od hladnog soka od ananasa, jagoda, mirisa njegove majice i tog kako znam šta hoće reći), kad dođe večer, koncentracija, mušice se počnu samospaljivati na mojoj lampi (one to rade jer im je svjetlo znak fatalne ljubavi), kad počnem razmišljati o idućem jutru, kad se otupe priviđenja (a osjećam ih na koži, na koži), kad operem žigove s koncerata, mrvice iz kose, prljavštinu s modrica, stavim sušiti frendovu majicu u kojoj sam onda tek ujutro zaspala, isperem talog kave da ne moram ujutro, da mogu biti efektivnija, kad opet pristaneš na kompromise iako je i dalje sve fikcija gledam oko sebe u spomenike proslava, nekih drugih dimenzija, u svoj bubanj, u mak iznad radnog stola, u paunovo pero, u lančiće kojima sam noćas zveckala, u taj hipnotizirani zoološki vrt, u neke čudne šume, gledam u fosile, okamenjene spomenike neke druge krvi kojoj je afrika u sjevernoj americi, a putem do faksa gejziri, iza ovog grma bazge, SVE OBEĆAJE, gledam i pokrivam se preko glave, jer ne mogu gledati u zašutjele spomenike tko budan sanja zaspe prazan (smiješno je to, koliko je moguće biti takav, a- prazan) sjećate li se kad smo bile kurve s tankim nogama i staklenom bocom piva u ruci i kako smo bile prejako našminkane i kako smo se voljele, popravljale si čipku na majici, i uvijek zamišljale da svaki pošten čovjek kad dođe kući iz noćnog izlaska ma kakav god bio jede kekse i pije kakao pod dekicom kako da išta bude normalno? |