tako snažno da strepim da
neće
odoleti
ja ne mogu sa književnošću mirno,
i nikad mi nije mogla nadomjestiti ništa, nikad nije bila eskapizam, nikada
dapače
ne znam što bi trebala biti, ako bi išta trebala, ako to nije
sebično
ako je književnost krv & mleko, takva je sve dok je i život takav, poslije samo opada
razumijevanje, čini mi se
zapravo, toliko mi je prirodna
da ju ne preispitujem zaista, iako bi morala umrijeti nakon svake konačnosti
(ja sam najčešće tek umrla i vraćam se)
a teoriju, kako ne shvaćaš, nju volim
jer ju ne shvaćam ozbiljno
imala sam jednu veliku zamišljenu ljubav
ritmičnu
previše sam tad pisala i mislila:
parirat ću književnošću, a bio je to
promašaj
samo je narasla tuga, ljubav se usijala, pojela samu sebe, ne možeš sudarati
takve organizme, oni moraju razjebavati
istovremeno,
treba prestati pretendirati
na ono čime sam sebe progoniš, a postaješ sve ružniji
vrijeme je za olakšanje
nije isto poštedjeti nekog pisanja, nakon što si ga izmučila,
nije isto kao prećutati,
jer kog uspiješ prešutjeti taj kao da i ne-
znaš već
radije i krv i mleko (& shit)
bit ćemo si bolji kad preživim, ionako se znamo
na baš toj razini
kad dođe novo proljeće, redovno nehotice nadjebe prošlo (iako mu hvala na njemu, kotrljalo se savršeno), rasplaču se neke nove
odrvenjele žene
i neke nove priznaju
stare demone
dvadeset drugi sam dočekala na nasipu kraj močvare, koža bubnja je postajala blago vlažna, a mi na zidiću i dvije stolice, umorni a
ne ide nam se,
ako ste trčali tu večer po nasipu možda ste čuli neki ritam, ili čak baš moje udarce koji vječito previše zvone
(a meni je to ko rajderica, ko da sjaji cijela noć)
pa onda doma jazzom kroz grad, po širokim cestama, zaokruži još jednom
tada sam prvi put dobila drugačiji savjet nego inače: osjećaj ne vara
pa ni kad je osjećaj krivnja
(obično mi jebu sve živo što me tolko pere krivnja uvijek), i sad odjednom netko kaže: to ti nešto govori, a ja zažmirim jače,
znam, znam, ajde bok vidimo se idući tjedan
sve su mi noći bile dobroćudne posljednjih tjedan dana, pa i ona
kada sam se ljubila naopačke,
i ona koja je preživila jutro, vraćala me u krevet tek sutradan tako da mi srce mamurno kuca od panike da ne zakasnim na posao,
a tek ona, nakon rahatlokuma i turske kave na strossu i onog suspregnutog predvečerja,
blaženog,
ko na moru,
kad smo umorni, noge bole, ali kako se sada vratiti kući, s odgledanim izložbama i podignutim knjigama,
nikako, eto kako, ajmo se međusobno uskladiti tako da
jednostavno ne odemo
kreneš a ne odeš
završiš u đavolje vrijeme na uglu savske i vukovarske, opet, tu smo si na pola puta
ljubim te u čelo, milo, žive smo
možeš li vjerovati
da smo preživjele, i da ćemo sutra biti
dobro
obično me noću uvijek širokih ruku dočekaju moji demoni, nikad me ne ostave na miru, sada su nešto neuobičajeno
nježni
pa su mi noći bile blage, a ja životinja
krznena i bezazlena
neću vas dirati
i dok se tijelo naprezalo svaku noć i svaki dan i bilo krcato, um je bio mek
sve je to možda svejedno
neću više nikad tako nasilno i manifestno o noćima, ko što smo morali
od kad smo loši
kad prestaneš u to vjerovati, nešto skroz naprsnuto putuje kroz svijet
ptičje
a sad, da završim u već viđenom,
idem odužit ovo skroz
nepotrebno
skroz
preko mjere skroz
u starom tonu
(ti bi mala, trebala znat bolje)
znaš one stalne strahove?
da ćeš zauvijek moći čitati samo jednog pjesnika, pa i onda kad te netko u
neku duboku modru noć bude pitao
o smrti, ili da će
ti glazba uvijek biti
kurt cobain,
njegove kornjače, veste i mršave ruke
to je tebi glazba, jebiga
ili da ćemo nas par zauvijek ostati ovako nekako
prekratkih ruku
sleđeni
umorni
mrtvi
dok slušamo ninu simone
a vani je oblačno i toplo
tad je najgore
ili da ću se ugušiti jednu večer kad kao i uvijek trebam ići van i tražiti ljubav svog života
ili da ću se ugušiti baš noćas
a ljubav mog života već poznajem samo
mi nismo osobe koje čine za sebe dobro
radije si prerežemo grlo
a voljela bi te
možda nismo zajedno jer
znamo da bismo umrli od ljubavi
možda me strah da ću vidjeti bivše dečke s rukom neke djevojke u svojoj
ali nikad me tog nije bilo strah nikad ih nisam voljela
kažu ljubav uvijek prepoznaš
(samo ne kažu kada
odmah ili tad kad se ona već šeta s nekim drugim)
znaš kako postoje ti ljudi koje uvijek s vremena na vrijeme sretneš i uvijek im nekako u očima vidiš da su pomalo zaljubljeni u tebe
možda me strah da će postojati netko pred kim ja to isto neću moći sakriti iz svog pogleda
ili me strah da nikad neće bit nekog takvog
problem je u tome što
kad ti pričaju o istoku
ostane samo jedan zbijeni strah
onaj od kojeg nema ničeg
onaj da će se dogoditi da ne želiš nikuda više
sve autoceste iz zagreba, svi naredni tjedni (afrika, šatori & instrumenti, toplina grada, parfem kao livada, višnje u čokoladi i koncerti prije kojih piješ pivo iz staklene boce nalakćen na auto iz kojeg sviraju cigani)
svi ljubavnici i
čarlstoni u vinogradu punom mina,
a ti to više ništa ne znaš, ne želiš,
i tad si puno lošiji
nego noću,
a ti, mali, ubijeni dečkiću, ti bi
žvakao vlat trave i zažmirio i sve maknuo iz glave
ne mogu, meni nešto ne da
nešto mi ne da da se ja trpam po ovom svijetu i da tražim prolaze i izlaze i putovanja i ljude
vjere
hobije
dosta je ovo šta već imam, ovako nekako, usitno
iako neam ništ, ništ
osjećam da se napreže, da nema smisla, da
osjećam da neko pjeva, evo, sviće
kod kuće čekaju kolači, suši se veš, idite u kurac, idem u jebeni kurac,
i sve to skroz mirno, mirno
raspada se svaki tekst pred tim
vidiš li ti njih? to nisam ja (kod mene i afrika i tekst i vruć asfalt i nebesa i šuma u umu, i svemu puštam da me mijenja da me ubija kako i treba), ali ostaje
taj zatočeni strah, potisnuta potencija da ćeš uvijek iznova misliti o njima kao o sebi, i obrnuto
o sebi kao o jednom dječaku
u krug,
nevjerojatno jer
znaš da ćeš ti dalje, hoćeš jer, eto
ti imaš taj mehanizam za ono što je dobro za tebe
pa ideš dalje
pametna si
razumna si
simpatična si
a u tebi čuči u nekoj prašnoj košarici praznina, neka avlijska priča prešućena i progutana, snijeg i ništa više, jer kad misliš o istoku, najradije ne bi
nikuda
to je realno
kao što su sva prokletstva na svijetu
da se vrti zauvijek ista kuća, ista ulica ispred i isti auto parkiran na ćupriji, da je isto popodne, da me jednako gledaš, da u džepovima vrtiš neke nakvašene jointove, iste, kao deja vu, da mi obećaš da ćemo zauvijek pričati
o jednoj, nečijoj, istoj ljubavi, usranoj provincijskoj
vasinoj
ista pjesma, kužiš
jebote, ne bojiš li se da bi mogao
pristati (jer istok je & ljubav & pisanje & tuga & magija & zamka)
to je i mika, beskrajan a ipak
zaglavljen
(nije to, zapravo, ni mit ni sranje, to je realno, vjerojatno, jedna od
opcija, ostati zatočen je uvijek bila opcija)
ne, ni najmanje? nemoj me jebat da se ti stvarno
toliko pouzdaš u sebe
*
Ruke
žute kao sazreli klipovi
na belim bedrima vetra
pipaju mleko ritmovima
Kelner
molim ubiti bubnjara
Post je objavljen 17.05.2011. u 01:31 sati.