|
jedan od doma samo da ga ispucam
"imaš dečka u zagrebu? znači, slobodna si?" jebote. za koga sam slobodna, za ŠTO, ne valjda za ovakav razgovor? zašto si, zaboga, pomislio da bi se mogla zanimati za tebe da bi se u tebe mogla zaljubiti? samo zbog ugodnog razgovora? zar je to ikad bio pogon za nešto kao što je ljubav gledam začuđeno, zbunjujem ga, i izgovaram nešto što nikada ne govorim: vidi, ja ti nikad nisam bila zaljubljena, a bila sam sa stvarno puno tipova on se čudi, kako nikad zaboga ja govorim, tako, imala sam tri zaljubljenosti, i sve su bile samo fatalne i poluimaginarne. prva je bila u rock-zvijezdu, u cobaina druga je bila platonska, u nekog s kim nitko nikad nije imao nikakve šanse, ali je bio ideja idealnog ljubavnika (i jedno od najvrednijih poznanstava) treća je bila uzaludna, ovdašnja, slavonska, zaglavljena, jelenska odavde je, govori on i čudi se kad potvrđujem ali ti, kažem mu, ni da tisuću godina pogađaš ne bi skužio tko je to ni da je u ovom kafiću s ovako malo ljudi on mi nema više što reći, on ne zna voditi ovakve razgovore. i tako se večer nastavlja osipati, više ne znam s kim razgovaram i o čemu, i govorim li previše. dosta mi je ovih večeri i ovog premiještanja po ovom mjestu u smjeru obrnutom od kazaljke na satu od stola do stola, od klupe do klupe da bi se pravili da nekog ovdje zaista ima i zanima i da jedini koji bi iskupili svu ovu upornost ovdje, ne sjede tamo negdje izvan vidokruga, na podovima naslonjeni na nekakve zidove i prave nekakve čudne grimase zajebantske a nekako pomisliš ovo je malo bolesno i smiju se isto tako, do kraja svemira uvijek djeluju kao da mirišu po nekom savršenom omekšivaču i kao da su nekako lagani, i ispražnjeno lijepi upravo preživjeli nekakve besmislene brodolome i sada su savršeno hladni i nadmoćni iako tamo iznutra nekakav odron samo čeka vidiš, on nije pitao imam li dečka u zagrebu i jesam li slobodna, on je gorko spominjao neku staru vezu, sarkastično se hvatao za neku prastaru glupost jadnu nije bio odmjeren i ispravan, on je govorio sranja i to je bilo savršeno mene je to ubilo. a ne ti, ti nisi ni od ovih prosječnih što se napiju pa te obujme rukama i privuku glavu tvom vratu pa nemaš više izbora, gotova si ionako je svejedno ti pitaš konstruktivno pitanje a nisi ni svjestan koliko je to u mom svijetu jadno koliko ja ne funkcioniram tako eksplikativno ni dobro lijepo ili korisno i da više volim da me useru svojim postupcima, da sa mnom šeću cijelu noć i seru a onda me ostave jer nemaju pojma što bi uopće sa mnom iako bi- vidiš, ja ne znam što bi s takvima kao što si ti, uplašenima a trude se biti normalni pa djeluju samo dosadno ja se odranjam prema jeseni polako ali sigurno dosta mi je ovisnosti o vama koji ste napučili ovo mjesto svojom standardnošću uplašenom u mojoj ljubavnoj vezi neću ja biti egzotika, e nećete bome, nećete neću nikad ja biti ta koja će nekom biti njegova divlja polovica neću ja nikom zadovoljavati njegovu mizernu potrebu za malo ludosti neću ja funkcionirati nekome kao začin da ne bi zauvijek zaglavili s ostalim prosječnima u mojoj ljubavnoj vezi mi ćemo se obostrano plašiti i privlačiti čudnovatošću zapravo, on će morati biti bar za pedalj gori od mene jer ja sam ipak zemlja, spora a sigurna my wild love sam ostavila negdje, gdje su one stvari koje se nikad ne dese ali su bar prave (jer marto, zašto ne vjerovati u ideale koji NE postoje, u ljubavi koje se NE dešavaju?) bolje i tako nego da ga upoznam i onda shvatim da je previše prihvatljiv, da on uopće nije to što je bila moja treća zaljubljenost, treća od tri jedine i nestvarne. dok mi neki koji nisu ni prosjek zavidno predbacuju bože koliko si ih imala ne sluteći da je i meni jednom napokon dosta ali prije svega njih, baš njih wild love prepoznaš po tome što si čitavo vrijeme dok ga nigdje nema svjestan njegovog neprisutstva svake sekunde makar tako i godinama makar i zaboraviš njegovo pravo obličje a ovi ostali, kad izostaju, nikad ne stvaraju prazninu koju bi netko osjećao u tom je tajna i zato mi je noćas dosta vas ostalih to nije vrijedno ni jedne druge emocije |