|
spremaju se za van, znam- u jednom trenutku gotovo je sa svijetom.
ono što me katkad zatekne je- ja nisam ondje. u jednu ruku, ne mogu biti. moja kvota je ispunjena. moje ruke su umorne. iza ušiju mi plače nešto, kada krenem- opet zaboraviti i naumiti se ići. poznajem. znam tu ljubav. znam da je to- to. nedostaju mi zaboravi. moje vrijeme je previše prisutno tu sa mnom. rijetko gasim svjetlo i odlutam danju. pod jastuk. to nisam ja. evociram crtovlja, popunjavam njima zaglavlja iznad bilježaka. osjećam se poznato samoj sebi, jesam li porazgovarala u snu s malenom dunjom, osnovnoškolskom, malenom, je li rekla nisi loša? u dolini sam. ovdje postoje lijepe stvari, iznad se nebo crni, navlače se oblaci. ona mi pokazuje ožiljke, i sijeva svojim pogledom. u ruksaku nosi dnevnike, pikule boje koje utiskuje ljudima pod bradu- mene samo strijelja pogledom, bol do neba, a ništa s njom. s boli nikada ništa. drugi ljudi su obojeni, i sretni. mirni. kažu, dobri su si. neka ste si. mislim si nekad, u ovoj dolini, zašto nisam ondje. dal me dijeli šank, dal me dijeli prošlost, dal su mi ruke stvarno tako umorne, dal me dijeli neka djetinja mana. u jednu ruku, ne mogu, u drugu ruku- oni mogu. svaka čast, navratite ovdje katkad, bit ćete ugošćeni i pomaženi. po leđima. kad se poljubimo i ugrizemo za vrat, to će biti to, ljubav pod granama vrbe, mene- starice. ljubav, da ju slijedim, makar nikud, makar samo kratko. da nisam, always already gone, kako kaže pjesma. drugo je nevažno. we drink to that. preskačem. nekad loše. |
|
"dear, i will never understand your imperatives."
volim kada me muči, potegne majicu gore- a ne dolje- da me drugi ne vide, da mi ne bude hladno- kao što su uvijek činili kada me uvažava samo jer je već odrastao nipošto jer nešto želi od mene kada me uguši rakijom, kada zaboravi na mene, kada ode svojim poslom, kada me se odrekne- jer je smušen ne volim vas koji nešto želite i zbog toga si ne pašemo |
|
na stanici prilazi žena. standardni uvod- može li me nešto zamoliti, djevojčice djevojko, ali da se ne ljutim. naravno da može. imam li par kuna, nemam par kuna (imam bakšu negdje u novčaniku, ali prešućujem si). i potom- ubrzani glas provjerava- ne ljutiš se, jel da? (ma bože moj, zašto bi se ljutila) NE LJUTIŠ SE, SIGURNO?
i tad sam gotova. žalim i što nisam dala pare, i što žena tako kroji rečenice i što bira upravo djevojčice djevojke (one se ne ljute. nisu opore kao starci ni agresivne kao dečki, oni poneki) da ih nešto zamoli, bez ljutnje. jer toliku potrebu provjeriti ljuti li se netko nakon minorne usluge, nakon minorne molbe, nakon malog, malog narušavanja njegovog mira, poznajem & prakticiram ko po špagi. nakon svega, mislim samo- barem ovog puta ne idem van, već idem kući, umorna. ostaviti tu večer prevelike grehove drugima. provjeravala sam i večer prije, ljuti li se desetak dječaka (dečkiju) iz dubrave što sam prihvatila njihov slučajni poziv, dok smo se mimoilazili ispred kafića u kojem je bio fajrunt, nas dvije odlazile, a oni dolazili, poziv toliko slučajan da je ona već bila desetak metara ispred, a oni međusobno zabavljeni, a ja ondje između, gledajući nju koja ne razumije zašto zaboga uopće razmatram ostajanje i prihvaćanje poziva (desetak prolaznika), a oni kasnije smijući se što sam s njima sama bez frendice i što neprekidno provjeravam jesam li teret, smiješno, skroz smiješno, pristajući uz svakog od njih tamo, a držeći se najvećeg, meni je samo trebala muška ekipa koja izgovara u različitim tonalitetima moje ime u vokativu, i sve što znaju o meni, što su saznali u tih sat vremena, provjeravajući jesam li tu s njima, je li sve ok, jesam li gladna, kako ću doma i treba li mi taksi trebali su mi dečki, tako, neodvojeni (jer kad su odvojeni s njima se događaju druge stvari), već usuglašeni, raspoloženi, ekipa- jer to je jedan drugi način isključenja čini mi se nekad da sam, skupa s njih par, na kraj svijeta. stojim navečer u tom kafiću, kul mjestu krcatom knjigama lijepim predmetima raznobojnim foteljama i zanimljivim ljudima, a ja stojim u središtu, naslanjam se na šank i slušam gitaru, duhovitosti u mikrofon. u vidokrugu su mi i noge jednog dječaka gore na stepenicama, nakon što smo mu zajedno izbirali cd od onih raznobojnih iz lepeze na šanku, i nakon što nije popio pivo (a ja mu ga nisam stigla sačuvati). većinom su svi puno stariji, a ipak se smiju nad svojom sudbinom u petak uvečer, uz sasvim malo cuge i sasvim melankoličnu glazbu, pomažu mi oko ćirilice, za sve krive pankere, hipike i one metalce, (tako da se smijem naglas, popunjavam gitaru i pjesmu). na kraju sam svijeta (zanimljivo, takvo mjesto, a nije u centru), pišemo si poruke i ona tvrdi isto, silno obilje kao da promiče negdje. (kao da znamo da ga nema) ja puna isprika, mi puni ludosti. jedna mala afrika nekad u meni plače (zbog skroz drugi shvari), nekad se sva koči od ugode zbog sveg tog. * m says: pa jel bi se prije poistovjetila sa tipičnom dvadesetogodišnjom studenticom koja izlazi vikendom van s frendicama da se ispleše i zabavi, ili sa manijakom koji danju šuti i tumara ulicama, a navečer ubija žene i skuplja njihovu kosu recimo q says: ahahahhahahahahhahahahahha s drugim m says: PA ETO :) |
|
još jedna dosadnjikava apologija mog takozvanog identiteta
(naravno da je, dddd, jesen je, jebiga, meditira se! :)) nekad mi se učini da se ne mora spustiti jesen na papir, da ju se mora opravdati životom, onim kakav si. neke grije i miriši im, nekima jesen tako- bude usud. kao istok. i onima rođenima u proljeće. možda sam samo napismeno loša u zadnje vrijeme, kao što sam loša i balava kada izađem, kao da godinama ništa ne prolazi. ista patetika. po papirima, po betonu, mašta opada po paraboli. s tim da se sami godinama osuđavate na izbore i puteve, i ako to činite jedino kako znate, tada bolje i lošije gubi na relevantnosti i postaje sivo, a vi ostajete u boji, pa makar i lošiji. (sivo je zapravo jebena boja, i nepogrešiva, a ovo gore je loša metafora, ništa više) Sve u svemu, "Ako mislite da možete živjeti bez pisanja, nemojte pisati." ne moći bez nečega živjeti je hrabro, uzima danak, ali ostalo je manje važno. (može se bez svega, ali- zaboga) ova je jesen, čiju atmosferu eto, neću opismenjavati, razvojni stadij izrastao iz onog nečeg što se počelo događati ovog proljeća. ovog. simetrična joj je, prijateljski zrcalna, s malim podsmjehom, po ludosti. po prijelaznosti. po zakotrljavanju. po tom da znaš, da si siguran, da se nešto događa. a sa sigurnošću shvatiti da ti se nešto DOGAĐA, (događaš, jer uvijek je tako) je jako jako rijetko svugdje i uvijek. smiješno mi je, kada se uhvatim kako bi se mogle naći te neke stagnacije u/na meni, kao da ne razmišljam dovoljno, kao da se ne trudim istraživati ili odbaciti viškove. kako kao da nisam nikuda otišla s muzikom koju volim, kako nosim tu pop i supkulturnim značenjima napunjenu i krcatu odjeću koju većina ostavi u svojim srednjoškolskim ormarima ili podijeli mlađim susjedama, kako dajem da mi briju glavu i heklaju kosu, kako se još uvijek pomamim čim pomislim na night out, kako ne znam prakticirati opuštene i volimo-se odnose s tipovima s kojima se samo znam zajebavati, kako me i dalje povrijedi svaka primjedba, kako nisam dolični komparatist s poželjnim obujmom vokabulara i pročešljane teorije, a sve sam to mogla, nisam počela slušati jazz, nositi ženske čizme, nisam se propušila, i ne stojim uvijek na nogama kada sam vani kao da se ne širim i kao da nemam interesa, kao da sam indiferentna ako bi se mogle naći stagnacije čudno bi bilo kako se zaobišlo svo ono neko more koje je u mojim ušima. jer ti su lapsusi igrom slučaja, a moje popunjene površine i pretinci su BAŠ popunjeni, ne pričom već osjećajem i uvjerenošću. i ubijte me, al ja i dalje ne vjerujem da postoji išta nazadno u činjenici da ja i dalje imam iste POBUDE kao prije četiri-pet godina, u jebenoj SREDNJOJ, eto što ne jedem meso, što nisam odjebala svo znakovlje (to je možda nazadno, a možda se od tog samo umori s vremenom, a ja se još nisam umorila od svega) ili mi ono bar nije mrsko, što napravim otkorak kada se fakultetski ironizira, ja, eto ne vjerujem, ja ne vjerujem, da se infantilnost krije u tome. promislim to tu i tamo, i ne nađem drugi odgovor. prije su mi se događali ti veliki klikovi. gadni klikovi, bome. s anarhizmom. s psima. pisanje je išlo prirodno i odnjegovano od prvih koraka, a ritam je polagani, tihi ljubavni odnos. moj najljubavniji. antićevski klik koji je postao jedini fizički biblijski priručnik, materijalizacija duhovnog oca, dumbledora, ne znam, uz kog god se osjećate sigurno. klik s kurtom. danas, s dvadesetjednom i pol, njegova fotka mi je iznad stola. uz lotmana, jakobsona, bekera, ruske avangardne romane, nemam pojma, unučić s brendijem, uz papire s notama, lakove za nokte, osušeni bršljan i strane časopise o suvremenoj umjetnosti. malo se zacrvenim kad netko nov dođe u sobu pa vidi prljavu plavu kosu i namršteno lice koje otpuhuje dim cigarete. klik, na koncu, s marinom? ubijam za klikove. (zapravo, ne ubijam, jer to znači agresivnu samoinicijativu. ona prava je ona stalna, uporna, pomalo nježna- u smislu da nam je neprekidno stalo, ali nikada da bi zbog toga pregazili neko načelo ili bijeli zid u koji volimo i moramo buljiti) oni ostaju. ostaju. ne znam postoje li uporišta i je li samo pitanje vremena kada će se svaka vrijednost urušiti, ili je urušavanje jedina vrijednost, ili je vrijednost laž sama po sebi, ali za sada- određene jake točke (kružnice, paukove jebene mreže, šta god) postoje i djeluju. kod mene. ono čime sam izabrala službeno se baviti (neslužbeno se uglavnom bavim time kako napokon neloše izlaziti, kako izvući živu glavu bez novaca, kako barem malo putovati, kako, zaboga- voljeti, kako svirati, kako, na koncu- pisati bez kočnica) zahtjeva klikove, mora da ih zaslužuje. da ne ostanemo, da ne postanemo korektni, profesionalni, precizni, a opet samo onaj dežurni lektor s štapićem pravde i istinitosnosti u ruci koji će obasjavati kvalitetu, a diletantima se dobroćudno nasmiješiti jer ono što je lijepo je sebi se dobroćudno nasmiješiti jer smo slabi pred sobom, pred diktatom strasti, i jer opraštamo ne jer smo iznad svega, već jer cijenimo skoro pa sve mora da povijest umjetnosti i komparativna književnost, ne unatoč već, vjerujem, u skladu sa svom povijesnosti i teoretičnosti zaslužuju prave, osobne klikove možda je to samo ono za šta kažu da si zapeo. a čudno mi je sebe promatrati kao nekog tko je za nešta zapeo, jer sam zapravo čitavim putem rasuta, istovremeno marljiva i pomalo ljutita na tuđu marljivost (ako je to samo marljivost), gimnazijalka i eto, humanistica kojoj se srce trzne kad primijeti da sve više usporava s matematikom (to je moje prvo razumijevanje, matematika), u svakom slučaju rasuta, katkada do te mjere da se pribojavam završiti rečenice (ne jer se bojim komunikacije već jer se bojim da neću izreći vlastitu istinu) pa novooformljena prijateljstva počinju kada oni viču ispred faksa kako sam 'ontološki raspršena' (potom usvajaju moja odustajanja od završetaka rečenica i misli, i priznaju ugodu zbog slobode u takvom nastupu)- možda sam u svom solidnom, i sve luđačkijem hodu najluđačkije, ipak, upravo zapinjala, što se kosi s besmislom koje osjećamo mamurni jer nas očito ništa ne zaokuplja dovoljno da odustanemo od birtija (a mene neke stvari užasno zaokupljaju) ali sve se, uglavnom, kosi i nadopunjava sa svim, rasutost i hod kroz vrijeme s onim šta je svojedobno u meni kliknulo i otada nije naišlo na veću promjenu |