|
"All art is vandalism, I suppose."
skroz si oprezna, da ne bi narušila ovu stvarnost. da ne bi opteretila svijet za svoju vizuru, staklenu, usranu i polaganu. da ne bi zakinula nekoga za njegovo vlastito vrijeme, koje će ti jednom nekakav zeus naplatiti, kamen će se, sizife, kotrljati malo niže. onda opet, ponosna neopreznost, stvarnost ionako i treba samo narušiti, makar kišnom prašumom koju vidiš umjesto da vidiš stup na stupu i broj na broju i lijepe intonacije kojima si objašnjavaju a loše objašnjavaju. samo treba narušiti, sobom, bez želja za korak više. možda samo šire, ili možda samo dublje, ali gore je- zaboga- uvijek usrano. i kad biraš beskompromisne stvari, samo ih beskompromisno vrijedi raditi. to je jedino razumijevanje. ne znam boje li se, što ako ne prodru. što ako usvoje savršenu količinu toga, izbruse stil, izbruse izraz, a ništa i nikoga ne naruše. raditi korektno uvijek znači ne činiti ništa važno. samo održavati, održavati tok. Volim ih promatrati navečer. Kako pale cigaretu. Lica kad počnu plesati. Kako se nastoje opustiti, kako misle o pokretima, kako to prestaju. Nekima je takvo pokretanje prirodno, ali njih nije toliko zanimljivo promatrati- ugodno je. Volim ih promatrati u krugu njihovih ljudi, njihovih ekipa, kako su svoj na svome. Kako komuniciraju drugačije, meni stranije. Volim otkriti da su slabi, zaljubljivi. Da su se dotjerali za izlazak, da nose kratke suknje i ostavljaju rukav spušten preko ramena. Volim kako puše fine rečenice, pamte prizore iz filmova koji vise u zraku. Razmišljam o kolažima koje slažu iznad svojih radnih stolova i ornamentima koje ucrtavaju u rubove ormara, ogledala, bilježnica i mislim si- što ako izgledamo isto, što ako se dio onoga što odabiremo i prisvajamo poklapa- govori li to o sličnosti, ili ipak interpretiramo različito- tome u prilog ide, valjda, sve što se ne poklapa. Ali ko će znat. Volim ih promatrati kako se boje prave nekontrole, kako se boje mraka i vlastite ludosti, kao da bi im je netko, uostalom, nametnuo. Kako polagano piju, kako piju pivo kao da ne teče tako lako, kao da ga nije tako lijepo potezati, kao da se ne osjećaju bolje nakon svakog decilitra (da ne pričam o litrama, kulture radi). Ili čak odlaze prije nego im se ruke otmu i isprazne novčanik i isprazne glavu kao da ništa nije važno. Kako nemaju onaj luđački, pohotni, 'znam sve ali boli me kita' smješak koji mi razmjenjujemo kada večer pređe taj prag, i prestaje biti dio tjedna, dio života, nešta šta se računa- kada sve ispada iz rasporeda i računice i postaje tu i tada smisleno (naravno da je, generalno, to laž) i puno smiješne, večernje nade. (jebote, kako ju je lako prepoznati i zamisliti, uvijek, uvijek se javlja i uvijek izgleda i zvuči posve jednako) Uvijek tada, malo uobraženo (ali zapravo sumnjičavo), zadržavam ono što mislim da bih im voljela reći- a možda da otkrijete i tu, sjebanu dimenziju, možda ne bi postali lošiji ljudi, možda bi se samo nešta dogodilo, promijenilo, možda brkate strahove i principe. Volim one istine po njihovim statusima, bannerima, čemu sve ne, i pitam se, koliko ih duboko mijenjanju. Volim slušati njihove naglaske, i volim kako su im svima različite stvari normalne. Volim kad slučajno otkriju dio svoje povijesti i tako mi (nam) se približe. Volim vidjeti kad se pomame, oni otvoreniji, oni sigurniji, kad pomisle da je nešto tu večer njihovo. Da bi moglo postati. Kad zavire tu negdje na vrata svojih maštarija i potajnih želja, pa im vidiš sjaj dok razgovaraju, baš puno razgovaraju s nekim tko bi im se mogao sviđati. Volim vidjeti da im je dobro vani, da im se ne ide, da te ne znaju nagovoriti kako da još ostanete. Da se prave da ne čuju pozive, da ih nisu shvatili, makar i da su pijani pa im je svejedno- kad se prave da im je svejedno, upravo jer im nije, jer im se napokon, baš njima ovog puta napokon ostaje, zadržava noć, jer ih zanima nastavak, jer užasno žele nastavak, a nisu svjesni koliko je to razumljivo i uobičajeno i stide se tog zaljubljivanja, u noć i noćne ljude. ne znam kakav to oni odnos imaju sa svijetom, žele li ga ozlijediti, i pritom sebe, ako je to cijena za boravak u čudnim okvirima. možda samo žele te korake više, i da nikada ne naude nikome. zamišljam, što ako bi stvarnost doista bez mene ostala neokrnjena. |
|
o izletu & ljubavi- nečistim s.
(moja lična zaljubljena esejistika- bosnian rastafa) Kaže ona, a ja ću u nastavku interpretirati, (jer među nama svima informacije i činjenice su preprotočna i prestrastvena stvar, nema tuđe svejednosti) Ljubavnik kojem se ne moraš objašnjavati, kojem se ne moraš napiti i istresti, kojem to možeš, ali kraj kojeg istresanje samo prestaje- barem ono ljubavno, loše. Ostaje samo ono zapaljivo, samozapaljivo, neizdrživo, valjda ono- dajem sve, želim to, nema istresanja- ne pobjegnu drugi prešućeni ljubavnici, ne pobjegne nasilje, verbalno i fizičko, ne pobjegne podjebavanje. Sve je to, uostalom, i bitno i nebitno i svi su oštećeni nevezama i vezama, neljubavima i ljubavima- a to muči i to se istresa kod onih ljubavnika koji će i sami, vjerojatno, postati to isto- dodatni čvor, a ne jedno jebeno raširenje i samo oči koje razmjenjuju ljubavnu pohlepu i prijateljstvo i smješak ljubavnog prepoznavanja- to bi taj ljubavnik trebao učiniti- vi bi se trebali raširiti. Možda biste se trebali raširiti nakon pritajene muke, nakon razaranja zbog kočnica, navika i dužnosti, a onda- napokon se dobivamo. Možda on samo treba svirati. Njoj, samo pjevati. Skužila sam- glazba treba biti glasna. Jaka, za ostavit tijelo i glas- takva treba bit glazba mog ljubavnika- glazba je žestina. Glasna, bolna, a konstruktivna (i kroz eventualne destrukcije), jer razjebava sve živo šta ne valja. Tako, fizičko pa pređe na um i dušu. Tišina (a sam bog zna kakav odnos imam s utišanošću) je u književnosti, ona je moje nulto stanje. Zato je glazba glasni kaos, mora to bit tako- ne znam kako bih podnijela finu muzičku poeziju. Mogu ju, kao izlete, kao smiraje i odmore. Svo ostalo vrijeme, moja je muzička poezija tjelesno bolna, i bolno ritmična. * Izletnički nadrealizam (razgovora, priče i krajolika) vam je tako nešto Kada svane, a vi s ruksacima, a onda Terasa niče oko vas, mačka vam drijema na ruksaku, sendviči su promočeni, a lovite papriku po vrećici, potom ispred vas nikne stol, potom nikne čaj na njemu (sve je nicalo i budilo se samo od sebe), potom vas otpreme u fini smještaj, uzbrdo To vam je tako nešta, kad ste smiješni turisti a zapravo funkcionirate s gradom kao da vama nije problem razumjeti ga, pijete kavu uz proceduru, pojedete sve što vam pažljivo daju, Promatrate šahiste na ulici koji pomiču ogromne figure dok čitav umirovljenički krug pažljivo prati poteze, i tužni ste jer je nestao onaj stari kauboj među njima, Prepoznate ff po vršku zgrade iz daljine, prepoznate i onda se smijete kao klinke pred historijom umjetnosti, jer vam je toplo, jer je malo i vaša, (takav je taj grad, i vaš, i grije vas nepoznatim) Tako nešta, kad vas je stid vaditi fotić da ne otuđite sebe od grada, a onda shvatite da morate jer ste, konačno, u tom gradu ipak nove i takve sada trebate biti, Kad vam od svih rakija predloži upravo dunjevaču, i jer istovremeno uočavate zgodne muzičare koje nazivate pankerima, i kad promrznete pa zaspete, kad Na svoju ruku počinjete piti na lijepe oči, i čitavom kafiću postajete maloljetnice iz zagreba, dobrodebelo iza fajrunta, dobrodebelo, očito, iza svanuća jer, Pekara u kojoj vas gledaju (valjda su prvi put prodali nešta za džabe tako u zoru) radi tek od 7, a u podne kada ste se budile da odete u nedosanjani mostar mislile ste da je još bila noć (treskava, plesačka, izgubljenička, osvajačka) (somun za džabe je ujutro bio na podu pokraj kreveta, i uvukao se zauvijek pod naše kože) A umjesto mostara završile smo u fijakeru (na bivšem mjestu tita i jovanke, kaže) s, očigledno, glavnim bećarom (moj neprimjereni naziv, ali zašto da nije primjeren) koji vas za svaku bosansku pjesmu pita znate li ju, i onda završite hodajući kroz te KROŠNJE Isuse, te krošnje i ta voda i opet iznova te krošnje Koje ste dan ranije u šakama držale na razglednicama u jednom malom, svijetlom ateljeu, jednog slikara najboljeg imena do kojih vas je doveo Jedan najljepše oslikani Mešin komplet na svijetu To vam je, eto, tako nešta, kada u tim kobnim leopard čarapama ulazite u džamiju, s pašminom koju gubite tu noć (kaže ona, dobar način rješavanja stvari, znam- inače bi se gomilale, stvari se treba rasteretiti)- i ondje vas je, konačno, uveo- evo došle mi iz zagreba malo cure, govori dok mete dvorište džamije Tako nešta, kao Muzeji kojih nema ondje gdje jesu (ako su ikad bili), i oni koji niču skroz slučajno, takvo nešta poput najviših katova likovne akademije na kojoj umire moj objektiv (možda mi je htio nešta reći), poput pasa u foteljama ispred vaše kuće, poput pečenog kestenja i knjiga iz prikolice, poput Supe od pečuraka, Poput onog zadnjeg u jebote, najspontanijeg koje sam ikad čula, kada se penjete i penjete iznad grada i onda se ne razmišljajući okrenete- a sunce... Ono jebeno zalazi, i radi to nešta, to nešta šta nije ni meditacija, ni tišina, ni umiruće trube- sve je. oproštajna magla nad gradom, oproštajna šetnja kada govoriš kako nas je mazio grad, mazili svi, i konobari i vozači i svi sugovornici, zadnju večer nema računa, svi su vas mazili, a vi ste se odužili unutarnjom vjernošću- romantične smo i nemamo zamjerki. * Možda se mi odnosimo bolje prema gradovima i onima koje ondje srećemo, nego prema ljubavnicima. Možda nije, možda je obrnuto? Ili je romantika sranje, pa obuzima pred izletima, ali izdaje kad hoćeš sebi, njemu, ili nekom tko bi to mogao biti reći: ovo je, mi smo, mislim, ovo je- skroz jebeno. Touch me. Možda muzika, književnost i izleti nemaju veze s tim. Nemam pojma ni jel bitno. Jel muzika glasna pankersko bubnjarski jel izlet sav taki prohladan i mazan i jel književnost u tim sjebanim čudnim riječima. I jel se vidi to, jel možeš to nekom reć, ili ljubavnici moraju ostat bez kraja i konca, stvarajući neke prividne konfuzije koje istresamo idućima- sve je to komplicirano i izvire na napukline, ili je sve tako tiho, bezoblično poput smjese- pa da je najljubavnija- nemam čak dostojanstva ni za dramu. Šta ja znam jel ima veze. Al jučer sam izdaleka gledala neke skroz šumaste oči, uvijek pretjerujem s tim gledanjem. Bile su baš dobre. Sve da povjeruješ da imaju veze sa svim šta se može reći, odvirati i kud se može otputovati, takve nekakve skromne i morske, a sve kuže i tu, i bez ičeg. |
|
mirovi, nemirovi, nemiri
zamišljam kako je to kada pucaju prsti. opna uzvrati, ljubavan odnos, udarac se vrati- hoće li biti pun krvi, ili se uopće neće moći primijetiti, ima li ikada ritmičnost takav učinak. ajme ja, nesilovita, osim kad pijem (when i'm drunk, i'm a madman, o holdene moj stari), kad budem tamo, neću nikoga pozdravljati i neću slati razglednice, nego ću se vratiti krvavih koljena i laktova, omotana u zimski šal i disati na škrge, ali vidim- bit ću ljubavna, i iscrpljena. da mi puknu prsti, znala bi. šta me niste napravili siledžijom, nego moram tako treskati o beton pa se stidjeti. mislim si, možda mi je suđeno šetati za glavnim akterima, rock zvijezdama (poput klinca u almost famous, majkemi da sam se vidjela u njemu), cirkusantima, krasnim ljudima, ljepoticama s cigaretom među punim usnama, za izgrađenim ličnostima koji su utržili svoje ljubavi u aktivan život, i pisati o napuklinama, prazninama, ljepotama i njihovim malim tugama- onda će mi se među prstima ispreplitati ono što ljudi iza papira, iza ekrana, (iza bubnja) učine- jebena priča, najbolja, smislena. jer odmaknuto i pomaknuto ljepuškasto korača do bajke. i samo oni koji ga vole znaju da se iza jebačkog rada krije smotani klinjo. soba mi ima rešetke na prozoru, klupe pred prozorom, dvije velike cijevi ispod stropa. kao da sam u kotlovnici, u podrumskoj romantičnoj sobici. priznajem, dozlaboga je romantična, ima stari zeleni namještaj, razjebane zidove i tamnozelene zavjese. opraštam nekoj djevojci u susjednoj sobi jer se smije nastrano poput mene. nekad zaspem uz gitaru, i osjećam se sretno. prva m kaže da uvijek sprema uređena- u haljinici i počešljana. oduvijek sam znala, ona će imati taj put od panka do jazza. ona je i najbolje pisala. s drugom m sjedim u leopardu, pijem rum i provjeravam hostele. šaljemo si ljubavno putne poruke, i histerično se nadamo. ("moramo, moramo"- znam da moramo). s trećom m hodam satima. satima. sve manje zvuči strogo, ili ju ja više tako ne čujem, a možda nikad i nisam. ja čujem samo to jebeno. nažalost, cugerski dani sve manje pašu. sjećanja su obarajuća. ova jesen prekrasno statična i kotrljajuća, sve odjednom. uvijek je sve odjednom. u sve i dalje vjerujem, u anarhiju i književnost, i u pse. okrvavim usta, kurva mary. nisam htjela, oprostite mi, stvarno nisam htjela, jebale te isprike, šalji ih na mjesec i radi šta osjećaš. bez velikih priča, samo vrtoglavica i pamćenje pokreta, mimike, boje glasa. ne znam se ponašati. ponašati-se. fizika, to sam ja koja eksplodira. u koordinatnom sustavu, x y z. sve se osi nemilosrdno sijeku- vatromet. fotografija, to je moje uhvaćeno izmicanje tvojim rukama. na, ispod, u krevetu, odgurano. ili: okej, uzmi što hoćeš, radim kako god želiš jer ne znam kako bi trebalo, ali meni se sve samo počinje ne dati više. užasno sranje, ali sve će doći, svuda ćemo doći. užasno puno koračamo gradom. idu kvartovi. jedan kao u igrici (sve je samo imitacija, perverzija, simulacija), jedan pun bršljana, jedan s javorima, jedan može proći, a u jednom žive svi ti krasni koje želimo susretati i za koje želimo da nam se osmjehuju i razumiju nas. užasno se puno brinemo jedni za druge, a često se i puštamo, jer znamo da sami najbolje to radimo. užasno puno tog propuštamo, ali savršeno se nosimo s tim, i nadoknađujemo u hodu. užasno sam romantično mazohistična, i želim svima da pišu jebene priče i paze na prirodu. sebi želim ritam (jer nema mana). svima nam želim hrabrosti. sjetila sam se povratka onog jednog pankera iz popravne institucije negdje prije, kako se vratio, kako je ukoračao i nekome promijenio tu noć i kako sam slušala nedoumice dok sam sjedila na betonu pred svojom zgradom, pred jutro. i kako ta noć nije mogla promijeniti sve, jer se sve mijenjalo uporno, iznutra, uvijek i svugdje, kako to već ide kod the ljudi. * -Gledam, ona s momcima kraj rečice- nastavi on.- Žuč mi se preli... Odazvah je u stranu i valjda sam je čitav čas manđijao raznim rečima... I begenisa me! Tri godine nije me volela, a zbog reči me begenisa!... |