|
ravnica je dovela do suzdržavanja od pisanja, ovakvog, semidnevničkog, semiliterarnog. u stvari nisam imala hrabrosti za načinjanje i preturanje. takav je moj istok. pjesma je, ali je i usud.
(mnogima je, na različite, nekad raskinute, nekad prihvaćene načine) od kad više znam, i od kad više znam o svojoj jačini, kao da proprocionalno više dopuštam da me ta istočna izolacija optereti iznad mojih kapaciteta. ničime posebnim, zapravo, samo sam ja tjeskobna osoba koja se mora opuštati, pravim riječima i pravim trenucima, da u skučenoj situaciji kakva je ondje (od kad je istok ondje, a ne ovdje, sve je jasno- nisam nigdje nikada zapela) ne bi ispustila iz vida širu sliku i sve mogućnosti. rijetko tko kreće od lake ili barem jednostavne situacije kod kuće, uglavnom svatko prti nekakvo breme. netko sa svojima nije ni blizak, netko nikada ni ne vidi dalje od svojih, netko ih nikada ni ne preispita, netko od svojih bježi- šta ja znam, svakakvi smo, hvala bogu. ja sam od svojih pokupila sve. od talenata i klikera za ovo, ono, prvo drugo i treće, preko afiniteta za sve što razumijem, do karaktera. mamu sanjara kojoj vrag spava pod šeširom, i tatu, tihog i povučenog, koji se ne bori. mama koja ne preže ni pred čim, stari koji preže pred cijelim ovim nepoštenim svijetom. mama koju se od svijeta ne da oteti (osim kao u slowmotionu, đoletovom), pa ni ako će se do kraja života sa svijetom samo navlačiti i loviti, i tata koji je u osamljenom privatnom svijetu. sve njihove boli vučem, razumijem, jedva zaboravljam, ali sam puno puno mlađa i dalekovidnija od njih, hvala kurcu, pa mislim- znat ću sve šta treba znati. nije mi zapravo, do toga da napismeno razlažem tu početnu situaciju iz koje sam otišla i kojoj se izletnički, ali naljubavnije vraćam, a ako se katkada uvuče u neke druge diskurse, neka, tamo izranja iskrena i bezopasna. poanta, na koncu, ni nije u datostima koje te velikim dijelom određuju i koje velikim dijelom savladavaš (ili ne), već u onome što, nakon života s njima ili odvojeno od njih, primijetiš o sebi. meni je, jednostavno, iščezlo skrovište. u onoj dimenziji u kojoj je ono do tada postojalo. fizički sigurna točka na zemlji u kojoj jedinoj nema urušavanja. iščezlo je, jer sve se dato i fizičko urušava, i ljubav poprima razine koje nikada nisi mislio da će poprimiti- ispočetka su nedovoljne, čak razočaravajuće, ali to je tako kada in utero postaje samo onirička odsanjana stvar. sigurnost maternice mijenja se u mobilni, proizvoljni osjećaj- na tuđim kaučima, u stranim vlakovima, u domskim sobama, pa i doma- svugdje, bez jednog lica, ali uvijek isti- to je sigurnost u svom omnia mea mecum porto liku. to je to- točka u kojoj čitavi svijet kojem oduvijek težiš biti prepušten (njemu i samom sebi), s vremenom ga dobiješ (ili si ga priskrbiš, dogodiš), ali on je uvijek drugo od želja, realizacija je uvijek drugačija od želja, nimalo lošiji, pobogu, samo je druga dimenzija. svijet, neopozivo- ne ispuštati pokret iz sebe, ni lakoću postojanja, sve krajnosti koje oslobađaju, a koje jesam, jer, naposlijetku, ipak sam pokupila sve, i JOŠ malo- i tišinu, i buku, očaj, i mir, i beskonačnu strast i luđaštvo, i onu strpljivu preciznost, i opreznost. ništa mi se, zapravo, nikada nije raspalo. samo se znanje širi, i odgovornost, i samostalnost, a ja sam svega, svega, skoro neprekidno svjesna, i zato moram popuštati i pucati na normalnijim razinama- neodlučnost oko sitnica, oko vlastitih rečenica, oko toga šta zaboga ja radim vikendima. čudaštva, nelogična, ali mogu reći- znala sam. značajno- "znala sam". jer na koncu, poznajem i ono što radim, i ono što ne radim, a što priželjkujem, a i ono što samo u sebi pripovijedam. onda vikendom, kad me dotuku- počnem s pričama. ne verbalno, a možda i tako. možda mislim da je vrijeme za uprizorenje mogućeg, možda mislim da nema sutra, i da nije bilo jučer, možda mislim da ću utonuti u mrak, a možda zbilja iskušavam mogućnost, nesvjesna da nisu samo filmska traka prije sna- da su i moje tijelo, i moja prikaza, i moj lik, i moja noć, moj vikend, moj život, moji ljudi- a možda se svi oni odgode vikendima, odjenu u fašničke kostime i zamisle- priču, seriju, perverziju, najdražu pjesmu. moja zapadnjačka soba je u suterenu. suteren je lijepa riječ, možda mi zato, potajno, ni ne smeta. a možda je nešta tako zavučeno idilično za imaginaciju. a možda će tjerati da se što više izlazi van, da gnijezda prestanu biti važna, tko zna kako će djelovati. možda se ubrzo i preselim. sve vjerujem. ne želim vidjeti strah po kutevima, uvlačim se u pore sobe, polako, i snalazim se, nećemo lako- lako je oduvijek bilo em dosadno em privremeno em, nekako- tuđe, a možda uvijek pomalo i želim da stvari povremeno prođu lako. prolaze, valjda, ali njih ne primjećujemo. primjećujemo samo komplikacije i prepreke pa se srdimo ili bojimo, a ja ih želim rješavati mirno, temeljito, ili brzo, jednako kao drugi ili totalno svoje- kako kada dođe. omnia mea mecum porto. karakter, učenje, brigu, riječi, vjere, vještine. ne mogu garantirati da se sve fizičko- mjesto, vrijeme, objekti- urušava. ali vjerojatno je tako. i samo- ne bojati se, (kukavičluk je najveća ljudska mana, u bulgakovu), ne bojati se barem jako. uostalom, "tko sa đavlom tikve nije sadio, sa đavlom ih neće ni brati. " (kaže, sablasno goribor). valjda je to oduvijek znala i moja mama. meni se samo čini, jer imam i tatinog, da ih ja sa đavlom sadim nehotice. ali sadim, redovno. i berem, opet nehotice. i pomalo stidljivo. ali berem, redovno. |