|
ako putovanja uvijek nešto otkrivaju, mora da se to događa i sa podužim ostancima. bilo u splitskim stanovima s tužnom muzikom i fizički mazohističkim (taštino moja :D) izletima u grad. bilo u vodoravnom na vrelim terasama. bilo na prekrcatoj plaži na kojoj je teško imat sebe, a ipak se može, i to, kvragu, s unutarnjim smijanjem.
pa bilo u svjetlozelenim sobama ili među plišanim igračkama ili ondje gdje svi komad moje spletene kose zovemo 'štakorom, gušterom, krastavcem- "vrati ga unutra, vrati ga unutra!"'- a govori se samo o odebljalom i neurednom dredu, i gdje tipa s kojim nešto imam zovemo krivim imenom, čak nadimkom, svi skupa sa mnom. i ostanci rasvjetljuju. bar u mrljama, kao kroz zavjesu. morali bi. ne znam postoji li zbilja točka u kojoj apstraktni drugi postaju nerelevantni za tvoju vlastitu dušu, bar dok nisu pokraj tebe. neki čitavo ljeto gledaju filmove na jutubu i sjede ispred ventilatora, navečer se možda rolaju, jedan dan odu na kavu, drugi na pivo, čekaju tjedan dana-deset dana mora, plaža ujutro i popodne, navečer izlazak ili roštilj. neki i kampiraju. neki ljeto svedu na dva-tri festivala, potroše sve i ondje ostave dušu, ostatak ljeta su negdje između. (mislila sam da ću ja više ostavljati dušu posvuda. možda ju i ostavim, kad god udarim u asfalt i nasmijem prijatelja, kad god u pet ujutro razgovaram s mamom koja pije kafu, kad god me stid do nebesa, kad god do nečeg dođem polako, upitno, najviše na svijetu, a došetam- pa se čini- kao po oblačićima) nekima ljeto i nije ljeto, samo je sunčaniji dio afričke godine. crne, napete, neuredne. neki štede preko godine, i isplaniraju put u inozemstvo. hosteli, vlakovi, muzeji, uzdisanje. ne znam ima li te točke. ima li uopće drugih, bar dok, eto, nisu pokraj tebe. puno mi se teorije otkrilo u zadnje vrijeme. o ljubavi, o identitetu, o samosvojnosti, uglavnom. najbolje sam upamtila rečenicu štrebera iz tinejđerskog filma, koji, na pitanje porno glumice čime se bavi u životu govori 'oh... i get freaked.' ionako većina informacija dolazi prerano, neke sjednu, a provru tek puno puno kasnije. uvijek zamišljam dozrelo voće kad razmišljam o vrenju. puno zamišljam panoniju u posljednje vrijeme. smeđe šešire i travku u zubima, i riječni mulj. i voće. komarce. kad otplivam jako daleko, uglavnom razmišljam o strahu. ali revoltirano. zamislim tjelesnost velike vode, i srne u mom srcu, tad uvijek otplivam najdalje, i dok izlazim, ne bojim se života. ne znam podupiru li se međusobno mailovi s poezijom i citatima i pretihe morske terase, i predugi rodbinski roštilji, ne znam tko koga voli a tko od koga ludi, i zbog čega ću na koncu sjesti na autobus, noćni, i naizmjence spavati i osluškivati, da ne propustim takve skupo plaćene sate noćne ceste, i mene koja izgledam kao ciganka, jer sam zaboravila pakirat u kofer, pa poput cirkusa kolorado s mene vise i platnene vrećice i posuđeni ruksaci, i cirkuske mreže pune uhvaćenih deva i lepeta gavranovih krila. (izgled vara, govore od malena, s dvadesetjednom svijet je u koljenima, sve sve kleca u koljenima, i sve se iznova rađa i naslućuje rješenje postulata praočeva) možda me ipak najviše zanima, hoću li do tada prespavati koji put na plaži, ili se okupati dok pada kiša, ili barem krstiti jednu ljetnu terasu fizičkim forsiranjem. uvijek prihvaćam ne, ionako. stvar je možda i u tome, što sam se doma dezintegrirala nepromišljenim egzibicijama, pa ne znam vidi li se- koliko sam sada ondje nesigurna i koliko me brine, znam li zaista s onim u što toliko vjerujem- omnia mea mecum porto. putovanja su uvijek pomalo egzistencijalna. ostanci djeluju drugačije, kao da te bodu duž tijela, na random mjesta. pa još dugo kasnije nalaziš tragove. one su patike iz splita, a ideja za ovo... s vodičke plaže. ostalih par tjedana... možda večer u leopardu kad smo izgovarale najsramotnije muškoženske poteze. bila sam, u međuvremenu, još ponegdje. ostala neko vrijeme. sunčane mrlje, vremenske mrlje, sve po tijelu, možda slučajno, a možda mora. |
|
u određenim periodima života pišem marini. ili o marini. marini ko marini, s očima boje dunava, i onoj đonijevoj. pronašla sam sms star četiri godine. toliko traje MOJA marina. vrlo fatalno trajanje. otkrile smo se na jednom rođendanu, međusobno smo si bile 'prva druga osoba koja u šesnaestoj godini koristi riječi fanzin i anarhizam', bio je to zbilja super tinejđerski osjećaj. TO je ljeto počelo kada smo zajednički kupile majicu debelog precjednika na njihovom koncertu u osijeku i kada mi je mršava, luda marina pokazala što je šutka. ja sam joj donijela razglednicu sa sidom i nancy iz londona, valjda sam joj nekako izjavila ljubav time, iza leđa zajedničkoj prijateljici preko koje smo se spojile i koja je to, vrlo glasno, netaktično i demonstrativno, ubrzo požalila. TO ljeto se nastavilo kada smo bile na dva različita mora, i dopisivale se, ja sam listala šimlešu i pila pivo u restoranu rođaka, a ona se s mora vraćala sa svojima kroz bosnu, maštala o basu, i prvi put me, u tom sms-u, pitala želim li svirati bubnjeve. bas i bubnjevi u priču su napokon prispjeli tek iduće proljeće, a do kraja ljeta već nas je sunce uspavalo, i marina i ja smo odustajale od benda, ja s palicama u torbi, a ona s raštimanim basom preko ramena, u haljinici poput leptirovih krila i razvezanim starkama. do tad je štošta već bilo jasno. i s marinom i sa mnom, i s ostatkom svijeta. možda sam tada već počela marini i pisati. krajem prvog ljeta smo palili vatru ispod mosta ispred dvorca, a marina je mahala drvenim mačem pronađenim u dvorcu u kojem ćemo kasnije i svirati, zabušavati pijuckajući kavu, volontirati na lošim festivalima i zaboravljati se, ja razbijajući kožu na kamenom podu na koncertima na kojima mi je onakoj slabašnoj jedva mjesto, a marina uzverana na pozornicu, pokraj pjevača koji je bio LIK, ali nedovoljan da mu ona kasnije ne bi promucala ja sam mislila da si ti dobar. u tom dvorcu i na ogradi mosta ispred njega štošta je ostavljeno. humora i poljubaca, piva i dječaka. ali prevelika je to tema. da poželim jako, mogla bih marinu koju ja znam razvrstati vremenski linearno. puno pamtim. osobito ono o čemu bi se moglo pisati. prvog ljeta smo na jedan stari mp3 snimili razgovor s osječkom pank grupom, marina je imala hlače ispisane stihovima, uvijek smo morali prekidati koncerte da stignemo otrčati do auta koji bi nas čekao na isgurnoj udaljenosti, a roditelji lupkali prstima po upravljaču i žmirkali dok mi drijemamo na sjedalima. bilo je krasno. osječke katakombe s druge strane drave i valpovačke klackalice, na kojima smo se neko drugo ljeto, kad smo se već malo umorili i od putovanja na koncerte, klackali s votkom u drugoj ruci, i s onih tisuću krijesnica i s glasnom, ćelavom muškom metal ekipom iza nas, s kojima smo držali korak i dizali im prosjek pUnkom, kako su ga oni u inat nama nazivali. s marinom je bilo jebeno lijepo trčkarati grazom, kupovati snižene breezere i gumene bombone, recitirati six pack i čoveka bez sluha u hladnom autobusu. s marinom je sve jebeno lijepo, uostalom. i danas je lijepo, ako već mrzim sebe kada pogledom pregledavam kafić kako bih iznova uočila nekog dobrog, to što simultano, marina radi isto. iz beča smo se vraćale tako što smo, jedine u cijelom busu, kupile dva heinekena, sjele na pod mračnog busa i slušale ringišpil, i odvajale se od svakog posvađanog, namrštenog, zapetljanog u mladost na tako dubinski kriv način. i mi smo se zapetljale... ali ne bi nikad voljela biti drugačije zapetljana. buzzcocksi, vandalsi i clash za mene nisu postojali izvan marine. nisam ih čak mogla ni ja usvojiti, jer su bili marinini. marina nikad nije radila problema na mjestima na kojima bi ih drugi radili, ni kada su se razbila ona vrata u njenom hodniku, a nas dvije klečale na stepenicama dok su oni prisebniji prali krv i usisavali, ni od svakog onog vikenda, ona nije napravila problem niti od jednog dosadnog vikenda, ona nikada nije napravila problem, nego je bila postojana, i kada smo mahali mudima po provinciji, i ne davali nikome da njima maše nama u lice. marina voli lijepe fontove, pa i kada se radi o pank fanzinima na par strana, koji pokisnu pa ih se nikada ponovno ne isprinta. samo se smije kada ih se iskopta na starim kompjuterima. zajedno sa starim slikama, s koncerata u donjem miholjcu kada smo prije tog popili malo vina kod njenih rođaka, a onda ranije išli s koncerta da bi stigli ustopati slagani prijevoz do doma. zajedno sa starim videima, nas kako se stidimo pred kamerom svirati kud idijote, ili njih kako sprejaju ime benda na moju torbu, a ja protestiram u kutu, ili nas kako nam je samo dosadno. najbolje je što se zbilja samo smije. zbog toplih večeri s istetoviranim prijateljem koji nas želi uvjeriti u black metal, a potom se buni jer mu se ne javimo kada dolazimo u osijek na koncert, da izađe na čas iz popravnog doma i malo nas vidi. zbog svih kruškovaca s mlijekom, zbog onog kada sm izostala iz škole da na koncu ne bismo otišli imaginarno posjetiti gradonačelnika i objasniti mu kako nam zbilja treba nekakav klub. zbog knedli u tri u noći, zbog kojih smo tek pred jutro sprejali one naše grafite i jedva se izvukle policajcima kojima smo bile strašno simpatične, onako zaplašene i smušene, govoreći o nekakvom svećeniku koji sutra, za par sati dolazi svetiti kuću i zbog kojeg se moramo požuriti, a htjele smo pobjeći i brinile smo se što ako se s danjim svjetlom ovaj mali svijet promjeni, svi sve saznaju i mi budemo najkrivlje ikada. marini mogu pisati više-manje u svim terminima. ona je i dalje uglavnom življa od mene s druge strane stola, ciničnija je, a ja štreberskija, ali sve i dalje funkcionira, i dalje sve znamo. nas dvije oduvijek sve znamo, možda je u tome stvar. znale smo dok smo telefonirale po dva sata u komadu kako bi prepričale sebe ili druge, znal smo sve dok smo čitale vijesti o skvotovima i recikliranim imanjima, čitale pa zaboravljale, a oduševljavale se. znale smo sve dok smo putovale, i onda dok nismo, i onda dok je vrijeme stajalo poput vode stajaćice, a cijeli svijet se rotirao tako da ga ne bi shvatio ni najveći matematičar. i onda kad smo bile prerastrojene i kada smo se sretale u nekakvim wc-ima klubova doma, ili na asfaltu ispred, i možda se čak htjele zaštiti međusobno, a nas se dvije nikad nismo mogle međusobno zaštiti jer je svaka svoju ludost kanalizirala paralelno onoj drugoj, kao da si priča priču, o nekom drhtećem inozemstvu, stanu u potkrovlju, zgodnim strancima koji barataju riječima na najbolje načine, i onom krovu na kojem se trebamo jednom naći, piti fino vino i gledati nedovoljno poznati grad. i planirati. bilo šta. povrće s tržnice, joint svake večeri, bubanj na leđima, smisleni fakultet ili smislenu vezu. bilo što. sve. valjda si ne dugujemo više ništa osim tog nepoznatog grada i tog krova. za starost ostavljam onu rakiju, neku finu, koju ćemo naučiti peći na mom salašu. nema drugih dugova, nema ničega realnoga između nas, zbog čega bi se reklo ovo prijateljstvo to nije zaslužilo, i nema pluseva i minusa, jer mi znamo sve. to ne može drugačije nego dobro kad su prošla tek četiri ljeta, a nina govori reklo bi se za vas masu duže, a ja neam pojma za kog nas, i pišem li ikome kad pišem marini, ili pišem o njoj, ili pišem o sebi, ili je svejedno, ali dobro je okončati još jedan zagreb ovako. |
|
o životu & nečistim silama
pisanje i tišina stvore lude procijepe. ostane u tebi sve između reda, i kad biraš savršeno nedorečeno, između tog luđačkog još je suprotnog pola iste manije. umjetnost nije iznad života, stoga ga ne otkupljuje, jer ništa ne otkupljuje ništa i duboko u srži takvo nešto ne bi imalo smisla, ali umjetnost je sve između u životu, ili obrnuto, ono što diše, ono što se nauči s vremenom, na što se priuči, kad shvatiš da za višak ima mjesta, višak uma i srca koji nemaju što tražiti u normalnome i vidljivom. onda se vrate ondje, ali ti više nisi jednostavan. komunikacija nužno popuca. kao što se slika i riječ razbijaju na metonimijskoj razini, vrtložno i unatrag i uvijek iznova, jedu sami sebe i otvaraju otoke bjeline i svjetlosti u kojima se prolaznici zatiču, šute i stoje, a svijet je čudno mjesto. komunikacija nužno popuca, jer si prestao biti jednostavan. fragmentirano je sve što izlazi iz usta, jer se nalazi na danjem svjetlu i prvo se mora zapitati 'jesam li dovoljno jasan?' a dok se ono pita, drugi se očuđuje. druga osoba, druga svijest, kao da samo čeka, kao da čekaju da se izraziš imalo primjereno, da išta dovršiš, da skupiš hrabrosti, a sve što šalješ negdje na pola puta UVIJEK uspori i pita se 'jesam li pravi?'. a drugi čeka. a ti čekaš sebe i znaš ovako je moralo biti. što sam si učinila. što učiniš od dnevnog života, sve je. prilično je prilagođen i zbiljan, ali svaka konfrontacija nerazumljiva mi je u srži, i uvijek negdje visi filtar teksta, koji zamisliš s vremenom dok se gradiš, zamisliš i pohraniš u dubinu i sve filtriraš kroz njega- kroz sliku sebe kako ležiš na travi pokraj tog salaša i čekaš muziku i miriši voće, kroz sliku drveta dugih grana na rijeci, kroz sliku tisuće svjetlećih planktona ili materijalizirane tišine, ili tuđe soli uz koju se životinjski lijepiš. SVAKI događaj, sve dnevno i SVAKOdnevno prolazi poput mozaika, poput sita kroz filtar tih imaginarnih i važnih mjesta i ideja i osjećaja, sve prolazi kroz njega, i pozdravi prolaznika, i dok gledaš njega, i njegova priča, savršno konstruktivna, dovoljno ubrzana i iracionalna da ti se ipak sviđa, ali obrazložena, a tvoj mali čovječuljak... samo zaustavlja nedovoljne impulse, a skoro svi su nedovoljni, zaustavlja i ih i pita ih 'jesam li pravi jesam li dovoljan?' da bi bio izrečen ili napravljen. čuju se krhotine, napukline, šavovi, odnesu te bolje izrečeni, oni bolje napisani već su te davno odnjeli i zadržavaš samo unutarnju toplinu, dok svi ostali čekaju da je dobiju malo. želim vam je dati, ali za svaku takvu stvar potreban je po jedan mali suicid, po jedna prenamjena svega što je iznutra raslo, po jedno pojednostavljenje koje je meni uvijek big deal. znam da prve stvari koje su me uputile, poput pipinog spunka ili lika phoebe, ili svega onoga na što imaš fiksaciju i što ti na samo početku kaže 'to je to', znam da me presudno uvijek drže na pravoj strani. ona je i komunikativna. stvaram veze. oduvijek. dok se bojiš da ćeš predugo filtrirati, da te nitko neće dočekati, da će se svi pokupiti i otići, zauzeti stol u restoranu i načeti šampanjac, događaju se povezivanja. jer su takvi procjepi ipak i tuđi. mahniti, pametni, podjetinjeni, nabubreni od želje, životni, tihi. i oni normalniji. oduvijek si integrirana, ali hvala bogu, s predznakom. tisuću si puta realizirana, povezana, izražena fiksiranim djelićima koji ipak daju efekta, povezana toplinom, ej, ljudi smo. hvala nam. hvala što se slušamo. lovimo ribe, pečemo kruh, učimo se svirati i pripovijedamo si. poklanjamo si slatkiše i sitnice, budimo se, grlimo i čekamo, i mazimo, i diramo si vratove, šišamo kose, ipak razgovaramo. ali, što da odgovorim, nakon što mi netko ispriča toliko zanimljivosti o sebi i svijetu, ali su konkretne, zakučaste, svjetske i dobre, ali ne piše? ne čita radi čitanja, radi vakuma i brazdi, umnih i srčanih, radi svega što isijava dok se čita i piše. valjda može nekada doći od mene do njega, i kada se o tom radi, možda može doći tako da čovječuljak spusti ruke i kaže 'možeš izaći u ovakvom obliku, svijetu će biti dobro zbog ovoga što mu šalješ', možda se objasni samim sobom, jer pisanju ionako nema hvale, bez njega se ne može. i možeš takav postojati u svijetu, još samo muzici i drugome pustiti da te otme, posve, posve fizički |