u određenim periodima života pišem marini. ili o marini. marini ko marini, s očima boje dunava, i onoj đonijevoj.
pronašla sam sms star četiri godine. toliko traje MOJA marina. vrlo fatalno trajanje. otkrile smo se na jednom rođendanu, međusobno smo si bile 'prva druga osoba koja u šesnaestoj godini koristi riječi fanzin i anarhizam', bio je to zbilja super tinejđerski osjećaj. TO je ljeto počelo kada smo zajednički kupile majicu debelog precjednika na njihovom koncertu u osijeku i kada mi je mršava, luda marina pokazala što je šutka. ja sam joj donijela razglednicu sa sidom i nancy iz londona, valjda sam joj nekako izjavila ljubav time, iza leđa zajedničkoj prijateljici preko koje smo se spojile i koja je to, vrlo glasno, netaktično i demonstrativno, ubrzo požalila. TO ljeto se nastavilo kada smo bile na dva različita mora, i dopisivale se, ja sam listala šimlešu i pila pivo u restoranu rođaka, a ona se s mora vraćala sa svojima kroz bosnu, maštala o basu, i prvi put me, u tom sms-u, pitala želim li svirati bubnjeve. bas i bubnjevi u priču su napokon prispjeli tek iduće proljeće, a do kraja ljeta već nas je sunce uspavalo, i marina i ja smo odustajale od benda, ja s palicama u torbi, a ona s raštimanim basom preko ramena, u haljinici poput leptirovih krila i razvezanim starkama. do tad je štošta već bilo jasno. i s marinom i sa mnom, i s ostatkom svijeta. možda sam tada već počela marini i pisati.
krajem prvog ljeta smo palili vatru ispod mosta ispred dvorca, a marina je mahala drvenim mačem pronađenim u dvorcu u kojem ćemo kasnije i svirati, zabušavati pijuckajući kavu, volontirati na lošim festivalima i zaboravljati se, ja razbijajući kožu na kamenom podu na koncertima na kojima mi je onakoj slabašnoj jedva mjesto, a marina uzverana na pozornicu, pokraj pjevača koji je bio LIK, ali nedovoljan da mu ona kasnije ne bi promucala ja sam mislila da si ti dobar. u tom dvorcu i na ogradi mosta ispred njega štošta je ostavljeno. humora i poljubaca, piva i dječaka. ali prevelika je to tema.
da poželim jako, mogla bih marinu koju ja znam razvrstati vremenski linearno. puno pamtim. osobito ono o čemu bi se moglo pisati.
prvog ljeta smo na jedan stari mp3 snimili razgovor s osječkom pank grupom, marina je imala hlače ispisane stihovima, uvijek smo morali prekidati koncerte da stignemo otrčati do auta koji bi nas čekao na isgurnoj udaljenosti, a roditelji lupkali prstima po upravljaču i žmirkali dok mi drijemamo na sjedalima. bilo je krasno. osječke katakombe s druge strane drave i valpovačke klackalice, na kojima smo se neko drugo ljeto, kad smo se već malo umorili i od putovanja na koncerte, klackali s votkom u drugoj ruci, i s onih tisuću krijesnica i s glasnom, ćelavom muškom metal ekipom iza nas, s kojima smo držali korak i dizali im prosjek pUnkom, kako su ga oni u inat nama nazivali.
s marinom je bilo jebeno lijepo trčkarati grazom, kupovati snižene breezere i gumene bombone, recitirati six pack i čoveka bez sluha u hladnom autobusu. s marinom je sve jebeno lijepo, uostalom. i danas je lijepo, ako već mrzim sebe kada pogledom pregledavam kafić kako bih iznova uočila nekog dobrog, to što simultano, marina radi isto.
iz beča smo se vraćale tako što smo, jedine u cijelom busu, kupile dva heinekena, sjele na pod mračnog busa i slušale ringišpil, i odvajale se od svakog posvađanog, namrštenog, zapetljanog u mladost na tako dubinski kriv način. i mi smo se zapetljale... ali ne bi nikad voljela biti drugačije zapetljana.
buzzcocksi, vandalsi i clash za mene nisu postojali izvan marine. nisam ih čak mogla ni ja usvojiti, jer su bili marinini.
marina nikad nije radila problema na mjestima na kojima bi ih drugi radili, ni kada su se razbila ona vrata u njenom hodniku, a nas dvije klečale na stepenicama dok su oni prisebniji prali krv i usisavali, ni od svakog onog vikenda, ona nije napravila problem niti od jednog dosadnog vikenda, ona nikada nije napravila problem, nego je bila postojana, i kada smo mahali mudima po provinciji, i ne davali nikome da njima maše nama u lice.
marina voli lijepe fontove, pa i kada se radi o pank fanzinima na par strana, koji pokisnu pa ih se nikada ponovno ne isprinta. samo se smije kada ih se iskopta na starim kompjuterima. zajedno sa starim slikama, s koncerata u donjem miholjcu kada smo prije tog popili malo vina kod njenih rođaka, a onda ranije išli s koncerta da bi stigli ustopati slagani prijevoz do doma. zajedno sa starim videima, nas kako se stidimo pred kamerom svirati kud idijote, ili njih kako sprejaju ime benda na moju torbu, a ja protestiram u kutu, ili nas kako nam je samo dosadno.
najbolje je što se zbilja samo smije. zbog toplih večeri s istetoviranim prijateljem koji nas želi uvjeriti u black metal, a potom se buni jer mu se ne javimo kada dolazimo u osijek na koncert, da izađe na čas iz popravnog doma i malo nas vidi. zbog svih kruškovaca s mlijekom, zbog onog kada sm izostala iz škole da na koncu ne bismo otišli imaginarno posjetiti gradonačelnika i objasniti mu kako nam zbilja treba nekakav klub.
zbog knedli u tri u noći, zbog kojih smo tek pred jutro sprejali one naše grafite i jedva se izvukle policajcima kojima smo bile strašno simpatične, onako zaplašene i smušene, govoreći o nekakvom svećeniku koji sutra, za par sati dolazi svetiti kuću i zbog kojeg se moramo požuriti, a htjele smo pobjeći i brinile smo se što ako se s danjim svjetlom ovaj mali svijet promjeni, svi sve saznaju i mi budemo najkrivlje ikada.
marini mogu pisati više-manje u svim terminima. ona je i dalje uglavnom življa od mene s druge strane stola, ciničnija je, a ja štreberskija, ali sve i dalje funkcionira, i dalje sve znamo.
nas dvije oduvijek sve znamo, možda je u tome stvar. znale smo dok smo telefonirale po dva sata u komadu kako bi prepričale sebe ili druge, znal smo sve dok smo čitale vijesti o skvotovima i recikliranim imanjima, čitale pa zaboravljale, a oduševljavale se. znale smo sve dok smo putovale, i onda dok nismo, i onda dok je vrijeme stajalo poput vode stajaćice, a cijeli svijet se rotirao tako da ga ne bi shvatio ni najveći matematičar. i onda kad smo bile prerastrojene i kada smo se sretale u nekakvim wc-ima klubova doma, ili na asfaltu ispred, i možda se čak htjele zaštiti međusobno, a nas se dvije nikad nismo mogle međusobno zaštiti jer je svaka svoju ludost kanalizirala paralelno onoj drugoj, kao da si priča priču, o nekom drhtećem inozemstvu, stanu u potkrovlju, zgodnim strancima koji barataju riječima na najbolje načine, i onom krovu na kojem se trebamo jednom naći, piti fino vino i gledati nedovoljno poznati grad. i planirati. bilo šta.
povrće s tržnice, joint svake večeri, bubanj na leđima, smisleni fakultet ili smislenu vezu.
bilo što. sve.
valjda si ne dugujemo više ništa osim tog nepoznatog grada i tog krova. za starost ostavljam onu rakiju, neku finu, koju ćemo naučiti peći na mom salašu.
nema drugih dugova, nema ničega realnoga između nas, zbog čega bi se reklo ovo prijateljstvo to nije zaslužilo, i nema pluseva i minusa, jer mi znamo sve.
to ne može drugačije nego dobro
kad su prošla tek četiri ljeta, a nina govori reklo bi se za vas masu duže, a ja neam pojma za kog nas, i pišem li ikome kad pišem marini, ili pišem o njoj, ili pišem o sebi, ili je svejedno, ali dobro je okončati još jedan zagreb ovako.
Post je objavljen 05.07.2010. u 22:50 sati.