o životu & nečistim silama
pisanje i tišina stvore lude procijepe. ostane u tebi sve između reda, i kad biraš savršeno nedorečeno, između tog luđačkog još je suprotnog pola iste manije. umjetnost nije iznad života, stoga ga ne otkupljuje, jer ništa ne otkupljuje ništa i duboko u srži takvo nešto ne bi imalo smisla, ali umjetnost je sve između u životu, ili obrnuto, ono što diše, ono što se nauči s vremenom, na što se priuči, kad shvatiš da za višak ima mjesta, višak uma i srca koji nemaju što tražiti u normalnome i vidljivom. onda se vrate ondje, ali ti više nisi jednostavan.
komunikacija nužno popuca. kao što se slika i riječ razbijaju na metonimijskoj razini, vrtložno i unatrag i uvijek iznova, jedu sami sebe i otvaraju otoke bjeline i svjetlosti u kojima se prolaznici zatiču, šute i stoje, a svijet je čudno mjesto. komunikacija nužno popuca, jer si prestao biti jednostavan. fragmentirano je sve što izlazi iz usta, jer se nalazi na danjem svjetlu i prvo se mora zapitati 'jesam li dovoljno jasan?' a dok se ono pita, drugi se očuđuje. druga osoba, druga svijest, kao da samo čeka, kao da čekaju da se izraziš imalo primjereno, da išta dovršiš, da skupiš hrabrosti, a sve što šalješ negdje na pola puta UVIJEK uspori i pita se 'jesam li pravi?'. a drugi čeka. a ti čekaš sebe i znaš ovako je moralo biti.
što sam si učinila.
što učiniš od dnevnog života, sve je. prilično je prilagođen i zbiljan, ali svaka konfrontacija nerazumljiva mi je u srži, i uvijek negdje visi filtar teksta, koji zamisliš s vremenom dok se gradiš, zamisliš i pohraniš u dubinu i sve filtriraš kroz njega- kroz sliku sebe kako ležiš na travi pokraj tog salaša i čekaš muziku i miriši voće, kroz sliku drveta dugih grana na rijeci, kroz sliku tisuće svjetlećih planktona ili materijalizirane tišine, ili tuđe soli uz koju se životinjski lijepiš. SVAKI događaj, sve dnevno i SVAKOdnevno prolazi poput mozaika, poput sita kroz filtar tih imaginarnih i važnih mjesta i ideja i osjećaja, sve prolazi kroz njega, i pozdravi prolaznika, i dok gledaš njega, i njegova priča, savršno konstruktivna, dovoljno ubrzana i iracionalna da ti se ipak sviđa, ali obrazložena, a tvoj mali čovječuljak...
samo zaustavlja nedovoljne impulse, a skoro svi su nedovoljni, zaustavlja i ih i pita ih 'jesam li pravi jesam li dovoljan?' da bi bio izrečen ili napravljen.
čuju se krhotine, napukline, šavovi, odnesu te bolje izrečeni, oni bolje napisani već su te davno odnjeli i zadržavaš samo unutarnju toplinu, dok svi ostali čekaju da je dobiju malo.
želim vam je dati, ali za svaku takvu stvar potreban je po jedan mali suicid, po jedna prenamjena svega što je iznutra raslo, po jedno pojednostavljenje koje je meni uvijek big deal.
znam da prve stvari koje su me uputile, poput pipinog spunka ili lika phoebe, ili svega onoga na što imaš fiksaciju i što ti na samo početku kaže 'to je to', znam da me presudno uvijek drže na pravoj strani. ona je i komunikativna.
stvaram veze. oduvijek.
dok se bojiš da ćeš predugo filtrirati, da te nitko neće dočekati, da će se svi pokupiti i otići, zauzeti stol u restoranu i načeti šampanjac, događaju se povezivanja. jer su takvi procjepi ipak i tuđi. mahniti, pametni, podjetinjeni, nabubreni od želje, životni, tihi. i oni normalniji. oduvijek si integrirana, ali hvala bogu, s predznakom.
tisuću si puta realizirana, povezana, izražena fiksiranim djelićima koji ipak daju efekta, povezana toplinom, ej, ljudi smo. hvala nam. hvala što se slušamo.
lovimo ribe, pečemo kruh, učimo se svirati i pripovijedamo si. poklanjamo si slatkiše i sitnice, budimo se, grlimo i čekamo, i mazimo, i diramo si vratove, šišamo kose, ipak razgovaramo.
ali, što da odgovorim, nakon što mi netko ispriča toliko zanimljivosti o sebi i svijetu, ali su konkretne, zakučaste, svjetske i dobre, ali
ne piše? ne čita radi čitanja, radi vakuma i brazdi, umnih i srčanih, radi svega što isijava dok se čita i piše. valjda može nekada doći od mene do njega, i kada se o tom radi, možda može doći tako da čovječuljak spusti ruke i kaže 'možeš izaći u ovakvom obliku, svijetu će biti dobro zbog ovoga što mu šalješ', možda se objasni samim sobom, jer pisanju ionako nema hvale, bez njega se ne može. i možeš takav postojati u svijetu, još samo muzici i drugome pustiti da te otme, posve, posve fizički
Post je objavljen 03.07.2010. u 18:46 sati.