|
(ne mora se živjeti, mora se pisati)
šaljem prijatelju djembe, pakiram tužnu afričku ženu, knjige, slike, čaše i zrcala i šaljem, šaljem polako sve istočno. pitaju me svi, svi koje volim (citiram jednom polupijanu m.) „koliko nebo može zamisliti“ zašto ne ostanem, doma ću ionako prokuhati psihički, a ja sve to znam, ostat će ovdje najbitniji m-ovi ikada, i k, i n, i, a ja ne znam objasniti zašto mi je već tako teško, kad volim ove zagrebačke noći, ljetne, nekako morske. ne znam objasniti, kako da kažem već vas predugo čekam i sad je gotovo, sad moram tamo gdje nema poezije, tramvaja, gdje se gradom ne šeću dečki kao ovdje, gdje je komaraca zbilja više nego ikada i gdje se obično topim, na sve načine. (ništa se ne mora) nekad ne možeš upravljati sobom. posljednji mjeseci su bili jačina, ona ravničarska, znaš što mislim, one turbulencije koje imaju ekvivalent u miru, ono kad ne znaš šta je i kad nije ništa, i kad sve fali, uvijek najviše fali kada najviše i ima. čitavo proljeće svi smo govorili nešto se mijenja, jasno je da se nešta zakoturalo, nekad grmeći nekad smijući se gromoglasno i podlo, a nekad samo jer se to uvijek događa s dvadesetjednom, kad sva praksa od prije već ide preko glave, a kad ne znaš što drugo točno raditi sa sobom, znaš samo što si htio čitavo vrijeme. i to je dobro. dogodio se jedan voland le mat, jedna duga oko sunca, jedan učitelj sa zvončićima oko nogu, dogodila se šejn, jedan potop, jedan šank, dogodio se mississippi, događalo se stotinjak pasa i čista divljina, dogodilo se bijelo afričko korijenje, jagode kroz plač na žutom kauču, dogodilo se i mnogo riječi, velikih slova i strogih marijinih imperativa, tuđih ljubavnih priča, dogodili su se snajperi, nosorozi i koncepti, violine, pile i trube, dogodile su se klapske ljubavne pjesme na uglu pločnika, dogodilo se 'uzmi sve šta hoćeš i uzmi odmah'. ponizila su me neka pijanstva i ispod svih mojih mjera, ako ih uopće imam, ali nošenje s tim je čista tehnika, zaboravi i posveti se miru u svijetu. kad me m nazove i kaže imam odgovor na sve i pritom izgovori 'pobijediti sebe' kao da je sunce prvi put izašlo s te strane, znam što želi reći i koje su jedine pobjede koje su potrebne, zaustaviti se kad ne želiš, ne zaustaviti se kad želiš (rutinski i uplašeno), ne zaustaviti se, osim za istim stolovima s istim bocama i s istim dečkima, koga je briga jesi li bila s njim nakon što ste se upoznali i moraš li gledati toliko oko sebe. vući kočnice puštati gas drugim ritmom (samo malo korekcije, i više ritma, dok hodaš). tko bi rekao, da će pola godine nakon što smo m i ja grlile onaj bor između poslovnih zgrada već skoro pred jutro znajući da smo opet zadnje, tko bi rekao da će sada netko za mene zagrliti drvo, potom me nasloniti na njega i zagrliti nas zajedno, a da ja neću (odlepiti uzduž i popreko) da ćemo hodati po korjenju drveća upravo dok počinje kiša a samo ju čujemo jer su krošnje preguste, da će „aha, znao sam!“ naći dugu, maziti moje leopard noge, da će isplanirati luk i strijelu i reći 'ovo je najveća tišina' dok se cijeli grad prostire, i zbilja je tiho, samo zuje kukci i pokoji turist, a grad se prostire, on mi objašnjava gdje je što, nebo je ogromno, limenke skroz hladne i zbilja, zbilja je tiho, njegova kosa najšumskija, a ni riječi ne koristi loše, a nije ni nespretan, a možda bi mu i mogla oprostiti sve različito, (kako je smiješno što je to uopće teško) tko bi rekao da ću još o riječima maštati, nakon što poslije svega mogu samo „postati življa“ i nakon što me jedne zbilja dobre ruke mogu držati bar malo sigurniju od pijanih poniženja i od manjaka, nakon što motaju cigarete skroz lijepo, i kupuju kartu svakog grada u koji stignu, i ni malo me se ne boje, možda je to ono najstrašnije. |
|
nakuplja se, zemlji treba dugo da rodi kažu.
neka, bit će svega, a makovi vino i lavovi ionako se provlače, samosvojno, dolaze do čovjeka koji ih želi, sve se može. na putu do b., kupujem smeđi francuz, odlažem na šank i odgrizam komad, imam suknjicu, perem pod, obljeva me mamurluk. svako malo zagrizem u kruh, istrčim van, pometem opuške, osjećam se kao da nisam ondje gdje sam bila. tako se osjećam. jedna stara glumica pita 'gdje je ona mala što radi u b.' ja sliježem ramenima, ona govori 'najgore je kad postaneš lud', pa ne zna kud bi sa sobom, dirala bi knjige, sjedi vani, maše i govori samo ću po cigare vraćam se brzo i cokće u bradu 'protokoli, protokoli' kada serviram... po protokolu. nju osjećam evo, kao da sama ne znam što bi sa sobom. (znam li?) dođe m., kaže konobarice puno pjene molim, poslije skuplja sa mnom čaše, preplićemo se u šanku, pere kafe aparat, za vratom mi mrmlja i ometa me dok brojim, prislanja se i govori, zar već kući. njega osjećam tako malo, ali, pozdrav zemlji, bit će, bit će, možda će biti, kažu. moja unutrašnja afrika skoro se rasplakala neku večer od ravnice i iluzija koje padaju s neba, od infantilnog 'netko drugi ima i neću imati', onda se još malo otoplila od unutrašnjeg sunca, možda sam sada lakša, prodali su me natrag za par slonova i možda će sada sve biti još više zbog sebe same, možda će komunikacija, preko ritma, biti lakša. neće možda hoće sigurno, poznajem se, kaže ona oprezna kao uvijek, sasvim nevezano. začitala sam se (Pitao sam ju, šta misli, oće li Tom Sawyer u raj, a ona mi odgovori da neće, ni u kom slučaju. To mi je bilo drago jerbo sam tio da ostanem s njim.) (Preklinjao sam ga i govorio mu da sam ja samo Huck) napokon! nemam naracije u zadnje vrijeme, nemam ideje, nemam što razvijati. sve se verbalizira, na stepenicama pred faksom, preko telefona, toliko se poznajem s njih par da mi se nekada vrišti (aaaaaaaaaaaaaaa nebo bi se strovalilo da se mi ne znamo). a ono što se govori su znaš već za izlaske, znaš već za dečke, znaš već za želje darko je bio star, pa opet jednako precizan i dobar, ono što nam treba, nema veze je li ispunjeno sadržajem i što je u slobodno vrijeme, ono što mi je po rukama po nogama u magli u glavi u magli u plućima u magli u jednjaku je da sam šejn i ja uvijek mislim da sam šejn pa i kad sama sred rulje urlam šal od svile, a urlaću ga još neko vrijeme, fala kurcu pa smo i dalje mladi i očarani- majka zvuči bolje preko telefona, kaže sjedne na bicikl i ode (ja u glavi mislim histerično zovi tatu, zovi tatu, reci mu da sam mu ja rekla da vozi moj bajs, samo neka imate nekakve veze i nek on ima nekakve veze sa svijetom, nemoj ih krojiti samo ti a zapravo kažem- pa naravno tako i treba i zapravo se ponosim njome) i ja si mislim 'jebote koliko im dugujem, koliko, ČOVJEČE KOLIKO, majci i ocu, takvim sredovječnima (a jesu, od kad ih znam, jesu, kasno sam došla na svijet), takvim siromašnima i tvrdoglavima, takvim ludima na dva skroz različita puta, zbilja se pitam bi li znala misliti, bi li znala maziti, voljeti, učiti, inzistirati, vikati nepotrebno, skretati s uma, širiti oči, šaliti se, otići, odlaziti, odlaziti udarilo me bijelo vino sinoć i spremanje kafića teklo je brže, jedan stariji gospodin mi je pjevao (imala je lijepu rupicu na bradi) danas bi voljela razmišljati o nama, vagati, odvagivati, mrziti malo, možda se i posvađati, unervoziti se, izdahnuti dušu, reći vam ovdje 'imam vam nešto za reći, ondje tamo me netko čeka a nikako ne dolazi, ovdje mi netko jede um, sinoć sam život riskirala samo zbog glazbe', a sve je nekako oko mene, malo periferno, malo istinski, tamo se s nekim malo viđam, tamo je netko zbilja krasan, tamo me netko zove, otići ću uskoro na more, malo radim, u ponedjeljak ću izvesti naučene ritmove, sav neki skriveni mali potencijal i ovaj vrući zagreb koji tako miriši na more i na ljepotu zadnje vrijeme, a ja ne znam ni što s njim ni što sa sobom, i što se to događa, ako se ja ne događam |
|
u perifernoj situaciji u kojoj smo bili, voljeli smo pank. ne azru, ne majke, ne divlje jagode, stoga me samo hladno pivo, pasi, ringišpil, gužva (čiju ni jednu pjesmu više ne mogu do kraja odslušati) vraćaju u valpovo, ljetno i zeleno, catcherovo valpovo kojeg nikad nije bilo, ramonino. u polulet, u ekipu, maloljetnu, velike oči. uvijek 25 kilometara od osijeka. i ondje jedini dostupni koncerti. svaka stvar koju zamišljamo je nedostupna, pank tako nedostupan, putovanja tako nedostupna, sve što želiš znati o životu nedostupno sve nam je bilo tako krasno dostupno u našoj verziji, i to je ono dobro. (srednja je škola svugdje ista, mali gradovi svugdje isto mirišu, mršave klinke svugdje jednako nose starke, svugdje su iste klupe, ista piva, iste ruke dječaka, iste tvoje ruke) nakon svijeta, ne može se prihvatiti više nešto onako maleno, stoga slažeš herbarij, citiraš stare fore, kao da su iz stripa, razmišljaš kao da je iz stripa, kao da je iz teen filma, sve je to jako lijepo i puno ljubavi, a kad se sluša stara glazba, osjeća se i zrak u valpovu. zbilja. * kako da belišću kažem, sada su umjesto tebe u mojim papirima barokna pročelja, obrati gređa i monumentalna stubišta? kako da to kažem kada su nedavno oličili upravnu zgradu, a matea i ja smo po snijegu ondje virili kroz prozore i mislili kao da smo na balu. kako da kažem zelenim kućama (zbilja postoje s takvim nazivom!), u zagrebačkim alejama subotama će plesati salsu, a na dvije minute od tamo žongliraju na monociklu, čitaju poeziju. kauči su meki, da vidite gdje radim. u kavama lješnjaci. kad sklopiš oči trube, a dečki... dal da ikada kažem ikome, da samo znaš koliko je kilometara između ovih amplituda, više nego između svega zapadnog i istočnog na ovom svijetu. a ono što najbolje naučiš, i zbog čega belišću nikada ne želiš reći, je to da je veličina gradova upravo poput tebe- uvijek ima većeg, i uvijek su u još jednom ljepša kina, bolji pečeni kesteni i duhovitiji poznanici, ali ako ti nije dobro ovdje, neće biti- zato se šuti i belišću i valpovačkom šljunku. neka budu onako nabubreni od krijesnica i panka, kakvi su mi oduvijek. |