nakuplja se, zemlji treba dugo da rodi kažu.
neka, bit će svega, a makovi vino i lavovi ionako se provlače, samosvojno, dolaze do čovjeka koji ih želi, sve se može.
na putu do b., kupujem smeđi francuz, odlažem na šank i odgrizam komad, imam suknjicu, perem pod, obljeva me mamurluk. svako malo zagrizem u kruh, istrčim van, pometem opuške, osjećam se kao da nisam ondje gdje sam bila.
tako se osjećam. jedna stara glumica pita 'gdje je ona mala što radi u b.' ja sliježem ramenima, ona govori 'najgore je kad postaneš lud', pa ne zna kud bi sa sobom, dirala bi knjige, sjedi vani, maše i govori samo ću po cigare vraćam se brzo i cokće u bradu 'protokoli, protokoli' kada serviram... po protokolu.
nju osjećam evo, kao da sama ne znam što bi sa sobom. (znam li?)
dođe m., kaže konobarice puno pjene molim, poslije skuplja sa mnom čaše, preplićemo se u šanku, pere kafe aparat, za vratom mi mrmlja i ometa me dok brojim, prislanja se i govori, zar već kući. njega osjećam tako malo, ali,
pozdrav zemlji, bit će, bit će, možda će biti, kažu.
moja unutrašnja afrika skoro se rasplakala neku večer od ravnice i iluzija koje padaju s neba, od infantilnog 'netko drugi ima i neću imati', onda se još malo otoplila od unutrašnjeg sunca, možda sam sada lakša, prodali su me natrag za par slonova i možda će sada sve biti još više zbog sebe same, možda će komunikacija, preko ritma, biti lakša.
neće možda hoće sigurno, poznajem se, kaže ona oprezna kao uvijek, sasvim nevezano.
začitala sam se (Pitao sam ju, šta misli, oće li Tom Sawyer u raj, a ona mi odgovori da neće, ni u kom slučaju. To mi je bilo drago jerbo sam tio da ostanem s njim.)
(Preklinjao sam ga i govorio mu da sam ja samo Huck) napokon!
nemam naracije u zadnje vrijeme, nemam ideje, nemam što razvijati. sve se verbalizira, na stepenicama pred faksom, preko telefona, toliko se poznajem s njih par da mi se nekada vrišti (aaaaaaaaaaaaaaa nebo bi se strovalilo da se mi ne znamo). a ono što se govori su znaš već za izlaske, znaš već za dečke, znaš već za želje
darko je bio star, pa opet jednako precizan i dobar, ono što nam treba, nema veze je li ispunjeno sadržajem i što je u slobodno vrijeme, ono što mi je po rukama po nogama u magli u glavi u magli u plućima u magli u jednjaku je da sam šejn i ja uvijek mislim
da sam šejn
pa i kad sama sred rulje urlam šal od svile, a urlaću ga još neko vrijeme, fala kurcu pa smo i dalje mladi i očarani-
majka zvuči bolje preko telefona, kaže sjedne na bicikl i ode (ja u glavi mislim histerično zovi tatu, zovi tatu, reci mu da sam mu ja rekla da vozi moj bajs, samo neka imate nekakve veze i nek on ima nekakve veze sa svijetom, nemoj ih krojiti samo ti a zapravo kažem- pa naravno tako i treba i zapravo se ponosim njome) i ja si mislim 'jebote koliko im dugujem, koliko, ČOVJEČE KOLIKO, majci i ocu, takvim sredovječnima (a jesu, od kad ih znam, jesu, kasno sam došla na svijet), takvim siromašnima i tvrdoglavima, takvim ludima na dva skroz različita puta, zbilja se pitam bi li znala misliti, bi li znala maziti, voljeti, učiti, inzistirati, vikati nepotrebno, skretati s uma, širiti oči, šaliti se, otići, odlaziti, odlaziti
udarilo me bijelo vino sinoć i spremanje kafića teklo je brže, jedan stariji gospodin mi je pjevao (imala je lijepu rupicu na bradi)
danas bi voljela razmišljati o nama, vagati, odvagivati, mrziti malo, možda se i posvađati, unervoziti se, izdahnuti dušu, reći vam ovdje 'imam vam nešto za reći, ondje tamo me netko čeka a nikako ne dolazi, ovdje mi netko jede um, sinoć sam život riskirala samo zbog glazbe', a sve je nekako oko mene, malo periferno, malo istinski, tamo se s nekim malo viđam, tamo je netko zbilja krasan, tamo me netko zove, otići ću uskoro na more, malo radim, u ponedjeljak ću izvesti naučene ritmove, sav neki skriveni mali potencijal i ovaj vrući zagreb koji tako miriši na more i na ljepotu zadnje vrijeme, a ja ne znam ni što s njim ni što sa sobom, i što se to događa, ako se ja ne događam
Post je objavljen 12.06.2010. u 17:28 sati.