(ne mora se živjeti, mora se pisati)
šaljem prijatelju djembe, pakiram tužnu afričku ženu, knjige, slike, čaše i zrcala i šaljem, šaljem polako sve istočno.
pitaju me svi, svi koje volim (citiram jednom polupijanu m.) „koliko nebo može zamisliti“ zašto ne ostanem, doma ću ionako prokuhati psihički, a ja sve to znam, ostat će ovdje najbitniji m-ovi ikada, i k, i n, i, a ja ne znam objasniti zašto mi je već tako teško, kad volim ove zagrebačke noći, ljetne, nekako morske. ne znam objasniti, kako da kažem već vas predugo čekam i sad je gotovo, sad moram tamo gdje nema poezije, tramvaja, gdje se gradom ne šeću dečki kao ovdje, gdje je komaraca zbilja više nego ikada i gdje se obično topim, na sve načine.
(ništa se ne mora)
nekad ne možeš upravljati sobom.
posljednji mjeseci su bili jačina, ona ravničarska, znaš što mislim, one turbulencije koje imaju ekvivalent u miru, ono kad ne znaš šta je i kad nije ništa, i kad sve fali, uvijek najviše fali kada najviše i ima. čitavo proljeće svi smo govorili nešto se mijenja, jasno je da se nešta zakoturalo, nekad grmeći nekad smijući se gromoglasno i podlo, a nekad samo jer se to uvijek događa s dvadesetjednom, kad sva praksa od prije već ide preko glave, a kad ne znaš što drugo točno raditi sa sobom, znaš samo što si htio čitavo vrijeme.
i to je dobro.
dogodio se jedan voland le mat, jedna duga oko sunca, jedan učitelj sa zvončićima oko nogu, dogodila se šejn, jedan potop, jedan šank, dogodio se mississippi, događalo se stotinjak pasa i čista divljina, dogodilo se bijelo afričko korijenje, jagode kroz plač na žutom kauču, dogodilo se i mnogo riječi, velikih slova i strogih marijinih imperativa, tuđih ljubavnih priča, dogodili su se snajperi, nosorozi i koncepti, violine, pile i trube, dogodile su se klapske ljubavne pjesme na uglu pločnika,
dogodilo se 'uzmi sve šta hoćeš i uzmi odmah'.
ponizila su me neka pijanstva i ispod svih mojih mjera, ako ih uopće imam, ali nošenje s tim je čista tehnika, zaboravi i posveti se miru u svijetu. kad me m nazove i kaže imam odgovor na sve i pritom izgovori 'pobijediti sebe' kao da je sunce prvi put izašlo s te strane, znam što želi reći i koje su jedine pobjede koje su potrebne, zaustaviti se kad ne želiš, ne zaustaviti se kad želiš (rutinski i uplašeno), ne zaustaviti se, osim za istim stolovima s istim bocama i s istim dečkima, koga je briga jesi li bila s njim nakon što ste se upoznali i moraš li gledati toliko oko sebe.
vući kočnice puštati gas drugim ritmom (samo malo korekcije, i više ritma, dok hodaš).
tko bi rekao, da će pola godine nakon što smo m i ja grlile onaj bor između poslovnih zgrada već skoro pred jutro znajući da smo opet zadnje, tko bi rekao da će sada netko za mene zagrliti drvo, potom me nasloniti na njega i zagrliti nas zajedno, a da ja neću (odlepiti uzduž i popreko)
da ćemo hodati po korjenju drveća upravo dok počinje kiša a samo ju čujemo jer su krošnje preguste, da će „aha, znao sam!“ naći dugu, maziti moje leopard noge, da će isplanirati luk i strijelu i reći 'ovo je najveća tišina' dok se cijeli grad prostire, i zbilja je tiho, samo zuje kukci i pokoji turist, a grad se prostire, on mi objašnjava gdje je što, nebo je ogromno, limenke skroz hladne i zbilja, zbilja je tiho, njegova kosa najšumskija, a ni riječi ne koristi loše, a nije ni nespretan,
a možda bi mu i mogla oprostiti sve različito,
(kako je smiješno što je to uopće teško)
tko bi rekao da ću još o riječima maštati, nakon što poslije svega mogu samo „postati življa“ i nakon što me jedne zbilja dobre ruke mogu držati bar malo sigurniju od pijanih poniženja i od manjaka, nakon što motaju cigarete skroz lijepo, i kupuju kartu svakog grada u koji stignu, i ni malo me se ne boje, možda je to ono najstrašnije.
Post je objavljen 28.06.2010. u 19:54 sati.