|
nekad mi bude žao ući ovdje nasumično i u startu poniziti svaku potencijalnu literarnost, ali volim ovu sivost, odmara me i izvlači neko granje iz mene, uglavnom mi se čini isprazno ali sada malo pomjeram rad, ovako pomjeram rad.
uglavnom sam nesvjesna raznolikosti ove pozicije. i činjenice da stalno mogu birati i različito se osjećati. katkada pak sve skupa uopće ne mora imati veze jedno s drugim. nesvjesna sam raznolikosti. da n kupi ogromnu teglu krastavaca pa jedemo nekad vrhunski random, jer je sve samo u prolazu u ovoj kuhinjici bez frižidera, nekad čak čokolada ili kolači, a uglavnom pahuljice i jogurti i razni varijacije kave (koja je demistificirana otkad ja perem aparat nakon zatvaranja, i lupam onom ručkom da istresem ostatke kave, a ljudi za šankom me promatraju, a meni je neugodno što me promatraju, ali onda uglavnom budu krasni ili barem mili, a možda neko od pjesnika bude i onaj s kojim sam u jednim svatovima vegetarijanski-pijano razgovarala) da u jednom času imam bubanj među koljenima, da u drugom šetam trgom sa ženom s lenonkama, a u trećem ispred martinovke netko svira violinu, a u četvrtom, netom nakon idem doma pješke, jer se taman mrači, jer sam samokontrolirana i jer ne mogu vjerovati da me i trećina piva može malčice uspavati. dječak šuma i dječak pank, zamisli koja slika! što misliti o njima? tko bi rekao da još mogu zaspati na stolu u kafiću, da se da lako komunicirati sa sijedim njemačkim pjesnicima koji iz koverte vade pedeset kuna i traže pivo, rukama gestikulirajući 'veliko, veliko', a i smješkaju se usput gle me, nabrajam. :) malo me strah da mi ne popuca glava, uzduž i poprijeko. kad znam da iduća tri dana neću moći odmoriti ni malo, a na to sam više manje nenavikla, i da moram učiti, i da moram zbilja konstruirati i misliti a još k tomu je tako lijepih stvari pa se moram i navečer grijati vani ili mi se netko sviđati, i takve stvari. afrika paprika je moja krasna žudnja, podsvjesno uvijek neostvariva, pa možda baš zato, poput statične metafore samo da nekud otputujem, to bi me vratilo svemu mogućnosti me nekad jebu malo, valjda jer se tek privikavam da se sve može i da je u tom strahota i jer ću propustiti ČBS, podsjećam da je second hand zbilja najljepši album ovih prostora (možda samo samim ostarjelim ponedjeljkom, nakon bubnjeva, mamurluka, hrpe antimodernizma na koljenima, navodno značajnih smsova, i zadnje večeri s praznom sobom) al ipak je najljepši, nekad bio esencijalan sad je mislim, najljepši :) |
|
poželjeli su mi mnogo čežnje, nje barem imam za izvoz, samo su varijacije sad zasjenjenije i sve manje znam što mi se događa.
neki tek proživljavaju prva pijanstva sa mnom (moja), a pred nekima s kojima sam uhodana mi je čak i neugodno, jer predobro znaju, a znaju i da si tu uhodanost nastojim skinuti s ramena, pa i olako govorim ne više, stvarno mi nije važno, stvarno sam smanjila, stvarno, stvarno stvarno dobro da nikad nisam izgovorila da sam iznad tog jer ne znam iznad čega sam, ako uopće jesam. neke prvi put ostavljam na pola večeri i zamišljam da me gledaju i misle kako izvodi to i zašto, odakle sad to odjednom, a ništa kod mene nije odjednom na svemu radim cijelo vrijeme, ili barem maštam, ili barem zamišljam, pa se čini glavom kroz zid, a to se ja zapravo igram, i ne razmišljam je li stvarno. nemam realna sviđanja u zadnje vrijeme, evo, ne mogu se sjetiti niti jednog, samo jedan bajkoviti lik, ne mogu protumačiti je li u istom svemiru kao ja, radije nek ostane ovako izolirana pojava koju, nadam se, nikada neću morati sresti izvan mog osmišljenog konteksta (a morat ću), neobična fiksacija koja nije dovoljno daleka da ostane nerealna, a nije dovoljno u mom svijetu da bude dostupna, lijepa fiksacija, fiksacija koja mi je taman, lik je taman skakutavi šegrt hlapić, šumski vilenjak, možda satir, bušman, pobunjeni mamin sin, stranac, sijač (sa slike), životinjica, mladić koji protrčava kroz muzeje, kroz bare, kroz grad, izgoren i pregoren i sasvim samodostatan za mene što se mene tiče, sve treba i može biti ovako jureće i nepostojeće poput one pjesme koja zaziva, treba mi netko u mojoj kutiji, ako je kutija plesna, dobra onda je to kutija koja je bolja od ostaloga jer na koncu, sve ostalo može jedino dovesti ili do mučeničkog života i tajnih, radikalno prorjeđenih zadovoljština, MALENIH, PREMALENIH, onih za kojima s 45 počnemo patiti poskrivećki voljeti isključivo balaševićev slowmotion, sakrivati papire iz kladionice u košaru za veš (da ih ne pronađu oni koji ih jedini mogu pronaći), moliti se kiši, i previše pušiti cigarete može se tako može se i uspjeti, posjećivati produhovljene jazz večeri, šetati po umjetnim vodoskocima, kupovati čudne majice za tristo kuna, ali čudne su pa je to dobar uspjeh, poseban uspjeh, čudna verzija uspjeha, NIJE TO ČUDNO čudno je jer je jadno zato je čudno ŠTO SE MENE TIČE, već sam o tome govorila ali moram si ponavljati ponekada, ovo mjesto trpi sve, jedini normalni način je da ti šareni ruksak pokloni sredovječni rom, trčeći za tobom desetak metara, da ti ga potom zašije i popravi majka, opere u finom omekšivaču, eto, TO JE NULTO STANJE UMA I DRUŠTVA, AKO JA IMAM PRAVO IZBORA, jedino normalno je pisati o ljubavi mrziti visoku kulturu, jer je visoka prehodati dvije stanice, crpiti zadnje atome da bi se šminkao i nakon pet godina šminkanja, ako ti se šminka, svirati jedino normalno je ne misliti da kava od pet eura u ugodnom ambijentu ima puno veze s dubinom kave i uživanja i ugodnog ambijenta ne pretjerivati, ne siliti se odbiti, nego PRIRODNO, intuitivno ne mariti, ne prenaglašavati se meni je normalno biti do kraja širok vidjet ćemo tek sada kako to ide, sada kada će mi prve kune ukapati u šake, kada ću morati paziti, zgusnuti se, praviti drugima capuccino i odlučiti što s bakšišom, vidjet ćemo i dalje kako to sve ide, kako ide sklad sa svijetom, sa društvom, kako ide prisila, kako idu norme, vidjet ćemo kako to sve ide izvan sheme šarenila mladosti nadalje, kad prođe šarenilo mladosti, a ostane samo, pa nadajmo se šuma u umu ne volim kad mi ismijavaju anarhizam, jedinu hard core grupicu samoobmanutih, pretjeranih, ufuranih, kritika je retorika i uvijek je nedovoljna, mene je mogućnost, opcija opredijeliti se za nešto potpuno i posvemašnje, mene je ta MOGUĆNOST raširila, proširila, sravnila, odgojila, uspavala, razbudila, svejedno je, uklonila svu linearnost i rekla postoji opcija i ta opcija sam ja ja sam svoje linije pofarbala tom bez-smjernom opcijom i tu prestaje svaki, svaki GOVOR ne zanima me GOVOR, zanima me onaj smješak, onaj smjehehehehešak kada smo mu se mi nasmijali (znala sam da mora, mora biti i to, MORALO JE BITI I TO), ovo je neka moja privatna uglavljena stvarčica i nije ju potrebno znati, potrebno ju je za sebe napisati, digresija nepotrebna na blogu, ali potrebna na ovoj sivoći sa rozim koja je tako krasan papir zaželjeli su mi, dakle, mnogo čežnje, piva (ja dodajem predznak manje, i pogled u nebesa hahahaha), trijeznog seksa, možda će i još nešto, dan je tek na pola samo sekundu još, da povučem još one svoje redove, kada sam obećala nagradu onome tko drži za ruku, ako me netko držao za ruku na onom marčelu, hvala mu, a vi s kojima ne znam tko sam, pričam li ili sam samo luda, noću, odakle me vi držite za ruku, putem do doma, do kojeg doma do kojeg zašto za ruku (do kilimandžara u natrag, sve je samo tvoje, tvoje, tvoje, tvoje, do k., i natrag) |