poželjeli su mi mnogo čežnje, nje barem imam za izvoz, samo su varijacije sad zasjenjenije i sve manje znam što mi se događa.
neki tek proživljavaju prva pijanstva sa mnom (moja), a pred nekima s kojima sam uhodana mi je čak i neugodno, jer predobro znaju, a znaju i da si tu uhodanost nastojim skinuti s ramena, pa i olako govorim
ne više, stvarno mi nije važno, stvarno sam smanjila, stvarno, stvarno
stvarno
dobro da nikad nisam izgovorila da sam iznad tog
jer ne znam iznad čega sam, ako uopće jesam.
neke prvi put ostavljam na pola večeri i zamišljam da me gledaju i misle
kako izvodi to i zašto, odakle sad to odjednom,
a ništa kod mene nije odjednom
na svemu radim cijelo vrijeme,
ili barem maštam, ili barem zamišljam, pa se čini glavom kroz zid, a to se ja zapravo igram, i ne razmišljam je li stvarno.
nemam realna sviđanja u zadnje vrijeme, evo, ne mogu se sjetiti niti jednog, samo jedan bajkoviti lik, ne mogu protumačiti je li u istom svemiru kao ja, radije nek ostane ovako izolirana pojava koju, nadam se, nikada neću morati sresti izvan mog osmišljenog konteksta (a morat ću), neobična fiksacija koja nije dovoljno daleka da ostane nerealna, a nije dovoljno u mom svijetu da bude dostupna, lijepa fiksacija, fiksacija koja mi je
taman,
lik je taman
skakutavi šegrt hlapić, šumski vilenjak, možda satir, bušman, pobunjeni mamin sin, stranac, sijač (sa slike), životinjica, mladić koji protrčava kroz muzeje, kroz bare, kroz grad, izgoren i pregoren i sasvim samodostatan
za mene
što se mene tiče, sve treba i može biti ovako jureće i nepostojeće poput one pjesme koja zaziva, treba mi netko u mojoj kutiji, ako je kutija plesna, dobra
onda je to kutija koja je bolja od ostaloga
jer na koncu, sve ostalo može jedino dovesti ili do mučeničkog života i tajnih, radikalno prorjeđenih zadovoljština, MALENIH, PREMALENIH, onih za kojima s 45 počnemo patiti poskrivećki
voljeti isključivo balaševićev slowmotion, sakrivati papire iz kladionice u košaru za veš (da ih ne pronađu oni koji ih jedini mogu pronaći), moliti se kiši, i previše pušiti cigarete
može se tako
može se i uspjeti, posjećivati produhovljene jazz večeri, šetati po umjetnim vodoskocima, kupovati čudne majice za tristo kuna, ali čudne su pa je to dobar uspjeh, poseban uspjeh,
čudna verzija uspjeha,
NIJE TO ČUDNO
čudno je jer je jadno
zato je čudno
ŠTO SE MENE TIČE, već sam o tome govorila ali moram si ponavljati ponekada, ovo mjesto trpi sve, jedini normalni način je
da ti šareni ruksak pokloni sredovječni rom, trčeći za tobom desetak metara, da ti ga potom zašije i popravi majka, opere u finom omekšivaču, eto, TO JE NULTO STANJE UMA I DRUŠTVA, AKO JA IMAM PRAVO IZBORA, jedino normalno je
pisati o ljubavi
mrziti visoku kulturu, jer je visoka
prehodati dvije stanice, crpiti zadnje atome da bi se šminkao i nakon pet godina šminkanja, ako ti se šminka,
svirati
jedino normalno je ne misliti da kava od pet eura u ugodnom ambijentu ima puno veze s dubinom kave
i uživanja
i ugodnog ambijenta
ne pretjerivati, ne siliti se odbiti, nego PRIRODNO, intuitivno ne mariti, ne prenaglašavati se
meni je normalno biti do kraja širok
vidjet ćemo tek sada kako to ide, sada kada će mi prve kune ukapati u šake, kada ću morati paziti, zgusnuti se, praviti drugima capuccino i odlučiti što s bakšišom, vidjet ćemo i dalje kako to sve ide, kako ide sklad sa svijetom, sa društvom, kako ide prisila, kako idu norme, vidjet ćemo kako to sve ide izvan sheme šarenila mladosti
nadalje, kad prođe šarenilo mladosti, a ostane samo, pa
nadajmo se šuma
u umu
ne volim kad mi ismijavaju anarhizam, jedinu hard core grupicu samoobmanutih, pretjeranih, ufuranih, kritika je retorika i uvijek je nedovoljna, mene je mogućnost, opcija opredijeliti se za nešto potpuno i posvemašnje, mene je ta MOGUĆNOST raširila, proširila, sravnila, odgojila, uspavala, razbudila, svejedno je, uklonila svu linearnost i rekla
postoji opcija
i ta opcija sam ja
ja sam svoje linije pofarbala tom bez-smjernom opcijom i tu prestaje svaki, svaki GOVOR
ne zanima me GOVOR, zanima me
onaj smješak, onaj smjehehehehešak kada smo mu se mi nasmijali (znala sam da mora, mora biti i to, MORALO JE BITI I TO), ovo je neka moja privatna uglavljena stvarčica i nije ju potrebno znati, potrebno ju je za sebe napisati, digresija nepotrebna na blogu, ali potrebna na ovoj sivoći sa rozim koja je tako krasan papir
zaželjeli su mi, dakle, mnogo čežnje, piva (ja dodajem predznak manje, i pogled u nebesa hahahaha), trijeznog seksa, možda će i još nešto, dan je tek na pola
samo sekundu još, da povučem još one svoje redove, kada sam obećala nagradu onome tko drži za ruku,
ako me netko držao za ruku na onom marčelu, hvala mu, a vi s kojima ne znam tko sam, pričam li ili sam samo luda, noću, odakle me vi držite za ruku, putem do doma,
do kojeg doma
do kojeg
zašto za ruku
(do kilimandžara u natrag, sve je samo tvoje, tvoje, tvoje, tvoje, do k., i natrag)
Post je objavljen 12.05.2010. u 11:33 sati.