ako putovanja uvijek nešto otkrivaju, mora da se to događa i sa podužim ostancima. bilo u splitskim stanovima s tužnom muzikom i fizički mazohističkim (taštino moja :D) izletima u grad. bilo u vodoravnom na vrelim terasama. bilo na prekrcatoj plaži na kojoj je teško imat sebe, a ipak se može, i to, kvragu, s unutarnjim smijanjem.
pa bilo u svjetlozelenim sobama ili među plišanim igračkama ili ondje gdje svi komad moje spletene kose zovemo 'štakorom, gušterom, krastavcem- "vrati ga unutra, vrati ga unutra!"'- a govori se samo o odebljalom i neurednom dredu, i gdje tipa s kojim nešto imam zovemo krivim imenom, čak nadimkom, svi skupa sa mnom.
i ostanci rasvjetljuju. bar u mrljama, kao kroz zavjesu.
morali bi.
ne znam postoji li zbilja točka u kojoj apstraktni drugi postaju nerelevantni za tvoju vlastitu dušu, bar dok nisu pokraj tebe. neki čitavo ljeto gledaju filmove na jutubu i sjede ispred ventilatora, navečer se možda rolaju, jedan dan odu na kavu, drugi na pivo, čekaju tjedan dana-deset dana mora, plaža ujutro i popodne, navečer izlazak ili roštilj. neki i kampiraju. neki ljeto svedu na dva-tri festivala, potroše sve i ondje ostave dušu, ostatak ljeta su negdje između.
(mislila sam da ću ja više ostavljati dušu posvuda. možda ju i ostavim, kad god udarim u asfalt i nasmijem prijatelja, kad god u pet ujutro razgovaram s mamom koja pije kafu, kad god me stid do nebesa, kad god do nečeg dođem polako, upitno, najviše na svijetu, a došetam- pa se čini- kao po oblačićima)
nekima ljeto i nije ljeto, samo je sunčaniji dio afričke godine. crne, napete, neuredne.
neki štede preko godine, i isplaniraju put u inozemstvo. hosteli, vlakovi, muzeji, uzdisanje.
ne znam ima li te točke. ima li uopće drugih, bar dok, eto, nisu pokraj tebe.
puno mi se teorije otkrilo u zadnje vrijeme. o ljubavi, o identitetu, o samosvojnosti, uglavnom. najbolje sam upamtila rečenicu štrebera iz tinejđerskog filma, koji, na pitanje porno glumice čime se bavi u životu govori 'oh... i get freaked.'
ionako većina informacija dolazi prerano, neke sjednu, a provru tek puno puno kasnije. uvijek zamišljam dozrelo voće kad razmišljam o vrenju. puno zamišljam panoniju u posljednje vrijeme. smeđe šešire i travku u zubima, i riječni mulj. i voće. komarce.
kad otplivam jako daleko, uglavnom razmišljam o strahu. ali revoltirano. zamislim tjelesnost velike vode, i srne u mom srcu, tad uvijek otplivam najdalje, i dok izlazim, ne bojim se života.
ne znam podupiru li se međusobno mailovi s poezijom i citatima i pretihe morske terase, i predugi rodbinski roštilji, ne znam tko koga voli a tko od koga ludi, i zbog čega ću na koncu sjesti na autobus, noćni, i naizmjence spavati i osluškivati, da ne propustim takve skupo plaćene sate noćne ceste, i mene koja izgledam kao ciganka, jer sam zaboravila pakirat u kofer, pa poput cirkusa kolorado s mene vise i platnene vrećice i posuđeni ruksaci, i cirkuske mreže pune uhvaćenih deva i lepeta gavranovih krila.
(izgled vara, govore od malena, s dvadesetjednom svijet je u koljenima, sve sve kleca u koljenima, i sve se iznova rađa i naslućuje rješenje postulata praočeva)
možda me ipak najviše zanima, hoću li do tada prespavati koji put na plaži, ili se okupati dok pada kiša, ili barem krstiti jednu ljetnu terasu fizičkim forsiranjem. uvijek prihvaćam ne, ionako.
stvar je možda i u tome, što sam se doma dezintegrirala nepromišljenim egzibicijama, pa ne znam vidi li se- koliko sam sada ondje nesigurna i koliko me brine, znam li zaista s onim u što toliko vjerujem- omnia mea mecum porto.
putovanja su uvijek pomalo egzistencijalna. ostanci djeluju drugačije, kao da te bodu duž tijela, na random mjesta. pa još dugo kasnije nalaziš tragove.
one su patike iz splita, a ideja za ovo... s vodičke plaže. ostalih par tjedana... možda večer u leopardu kad smo izgovarale najsramotnije muškoženske poteze. bila sam, u međuvremenu, još ponegdje. ostala neko vrijeme.
sunčane mrlje, vremenske mrlje, sve po tijelu, možda slučajno, a možda mora.
Post je objavljen 30.07.2010. u 23:10 sati.