|
"All art is vandalism, I suppose."
skroz si oprezna, da ne bi narušila ovu stvarnost. da ne bi opteretila svijet za svoju vizuru, staklenu, usranu i polaganu. da ne bi zakinula nekoga za njegovo vlastito vrijeme, koje će ti jednom nekakav zeus naplatiti, kamen će se, sizife, kotrljati malo niže. onda opet, ponosna neopreznost, stvarnost ionako i treba samo narušiti, makar kišnom prašumom koju vidiš umjesto da vidiš stup na stupu i broj na broju i lijepe intonacije kojima si objašnjavaju a loše objašnjavaju. samo treba narušiti, sobom, bez želja za korak više. možda samo šire, ili možda samo dublje, ali gore je- zaboga- uvijek usrano. i kad biraš beskompromisne stvari, samo ih beskompromisno vrijedi raditi. to je jedino razumijevanje. ne znam boje li se, što ako ne prodru. što ako usvoje savršenu količinu toga, izbruse stil, izbruse izraz, a ništa i nikoga ne naruše. raditi korektno uvijek znači ne činiti ništa važno. samo održavati, održavati tok. Volim ih promatrati navečer. Kako pale cigaretu. Lica kad počnu plesati. Kako se nastoje opustiti, kako misle o pokretima, kako to prestaju. Nekima je takvo pokretanje prirodno, ali njih nije toliko zanimljivo promatrati- ugodno je. Volim ih promatrati u krugu njihovih ljudi, njihovih ekipa, kako su svoj na svome. Kako komuniciraju drugačije, meni stranije. Volim otkriti da su slabi, zaljubljivi. Da su se dotjerali za izlazak, da nose kratke suknje i ostavljaju rukav spušten preko ramena. Volim kako puše fine rečenice, pamte prizore iz filmova koji vise u zraku. Razmišljam o kolažima koje slažu iznad svojih radnih stolova i ornamentima koje ucrtavaju u rubove ormara, ogledala, bilježnica i mislim si- što ako izgledamo isto, što ako se dio onoga što odabiremo i prisvajamo poklapa- govori li to o sličnosti, ili ipak interpretiramo različito- tome u prilog ide, valjda, sve što se ne poklapa. Ali ko će znat. Volim ih promatrati kako se boje prave nekontrole, kako se boje mraka i vlastite ludosti, kao da bi im je netko, uostalom, nametnuo. Kako polagano piju, kako piju pivo kao da ne teče tako lako, kao da ga nije tako lijepo potezati, kao da se ne osjećaju bolje nakon svakog decilitra (da ne pričam o litrama, kulture radi). Ili čak odlaze prije nego im se ruke otmu i isprazne novčanik i isprazne glavu kao da ništa nije važno. Kako nemaju onaj luđački, pohotni, 'znam sve ali boli me kita' smješak koji mi razmjenjujemo kada večer pređe taj prag, i prestaje biti dio tjedna, dio života, nešta šta se računa- kada sve ispada iz rasporeda i računice i postaje tu i tada smisleno (naravno da je, generalno, to laž) i puno smiješne, večernje nade. (jebote, kako ju je lako prepoznati i zamisliti, uvijek, uvijek se javlja i uvijek izgleda i zvuči posve jednako) Uvijek tada, malo uobraženo (ali zapravo sumnjičavo), zadržavam ono što mislim da bih im voljela reći- a možda da otkrijete i tu, sjebanu dimenziju, možda ne bi postali lošiji ljudi, možda bi se samo nešta dogodilo, promijenilo, možda brkate strahove i principe. Volim one istine po njihovim statusima, bannerima, čemu sve ne, i pitam se, koliko ih duboko mijenjanju. Volim slušati njihove naglaske, i volim kako su im svima različite stvari normalne. Volim kad slučajno otkriju dio svoje povijesti i tako mi (nam) se približe. Volim vidjeti kad se pomame, oni otvoreniji, oni sigurniji, kad pomisle da je nešto tu večer njihovo. Da bi moglo postati. Kad zavire tu negdje na vrata svojih maštarija i potajnih želja, pa im vidiš sjaj dok razgovaraju, baš puno razgovaraju s nekim tko bi im se mogao sviđati. Volim vidjeti da im je dobro vani, da im se ne ide, da te ne znaju nagovoriti kako da još ostanete. Da se prave da ne čuju pozive, da ih nisu shvatili, makar i da su pijani pa im je svejedno- kad se prave da im je svejedno, upravo jer im nije, jer im se napokon, baš njima ovog puta napokon ostaje, zadržava noć, jer ih zanima nastavak, jer užasno žele nastavak, a nisu svjesni koliko je to razumljivo i uobičajeno i stide se tog zaljubljivanja, u noć i noćne ljude. ne znam kakav to oni odnos imaju sa svijetom, žele li ga ozlijediti, i pritom sebe, ako je to cijena za boravak u čudnim okvirima. možda samo žele te korake više, i da nikada ne naude nikome. zamišljam, što ako bi stvarnost doista bez mene ostala neokrnjena. |