|
mirovi, nemirovi, nemiri
zamišljam kako je to kada pucaju prsti. opna uzvrati, ljubavan odnos, udarac se vrati- hoće li biti pun krvi, ili se uopće neće moći primijetiti, ima li ikada ritmičnost takav učinak. ajme ja, nesilovita, osim kad pijem (when i'm drunk, i'm a madman, o holdene moj stari), kad budem tamo, neću nikoga pozdravljati i neću slati razglednice, nego ću se vratiti krvavih koljena i laktova, omotana u zimski šal i disati na škrge, ali vidim- bit ću ljubavna, i iscrpljena. da mi puknu prsti, znala bi. šta me niste napravili siledžijom, nego moram tako treskati o beton pa se stidjeti. mislim si, možda mi je suđeno šetati za glavnim akterima, rock zvijezdama (poput klinca u almost famous, majkemi da sam se vidjela u njemu), cirkusantima, krasnim ljudima, ljepoticama s cigaretom među punim usnama, za izgrađenim ličnostima koji su utržili svoje ljubavi u aktivan život, i pisati o napuklinama, prazninama, ljepotama i njihovim malim tugama- onda će mi se među prstima ispreplitati ono što ljudi iza papira, iza ekrana, (iza bubnja) učine- jebena priča, najbolja, smislena. jer odmaknuto i pomaknuto ljepuškasto korača do bajke. i samo oni koji ga vole znaju da se iza jebačkog rada krije smotani klinjo. soba mi ima rešetke na prozoru, klupe pred prozorom, dvije velike cijevi ispod stropa. kao da sam u kotlovnici, u podrumskoj romantičnoj sobici. priznajem, dozlaboga je romantična, ima stari zeleni namještaj, razjebane zidove i tamnozelene zavjese. opraštam nekoj djevojci u susjednoj sobi jer se smije nastrano poput mene. nekad zaspem uz gitaru, i osjećam se sretno. prva m kaže da uvijek sprema uređena- u haljinici i počešljana. oduvijek sam znala, ona će imati taj put od panka do jazza. ona je i najbolje pisala. s drugom m sjedim u leopardu, pijem rum i provjeravam hostele. šaljemo si ljubavno putne poruke, i histerično se nadamo. ("moramo, moramo"- znam da moramo). s trećom m hodam satima. satima. sve manje zvuči strogo, ili ju ja više tako ne čujem, a možda nikad i nisam. ja čujem samo to jebeno. nažalost, cugerski dani sve manje pašu. sjećanja su obarajuća. ova jesen prekrasno statična i kotrljajuća, sve odjednom. uvijek je sve odjednom. u sve i dalje vjerujem, u anarhiju i književnost, i u pse. okrvavim usta, kurva mary. nisam htjela, oprostite mi, stvarno nisam htjela, jebale te isprike, šalji ih na mjesec i radi šta osjećaš. bez velikih priča, samo vrtoglavica i pamćenje pokreta, mimike, boje glasa. ne znam se ponašati. ponašati-se. fizika, to sam ja koja eksplodira. u koordinatnom sustavu, x y z. sve se osi nemilosrdno sijeku- vatromet. fotografija, to je moje uhvaćeno izmicanje tvojim rukama. na, ispod, u krevetu, odgurano. ili: okej, uzmi što hoćeš, radim kako god želiš jer ne znam kako bi trebalo, ali meni se sve samo počinje ne dati više. užasno sranje, ali sve će doći, svuda ćemo doći. užasno puno koračamo gradom. idu kvartovi. jedan kao u igrici (sve je samo imitacija, perverzija, simulacija), jedan pun bršljana, jedan s javorima, jedan može proći, a u jednom žive svi ti krasni koje želimo susretati i za koje želimo da nam se osmjehuju i razumiju nas. užasno se puno brinemo jedni za druge, a često se i puštamo, jer znamo da sami najbolje to radimo. užasno puno tog propuštamo, ali savršeno se nosimo s tim, i nadoknađujemo u hodu. užasno sam romantično mazohistična, i želim svima da pišu jebene priče i paze na prirodu. sebi želim ritam (jer nema mana). svima nam želim hrabrosti. sjetila sam se povratka onog jednog pankera iz popravne institucije negdje prije, kako se vratio, kako je ukoračao i nekome promijenio tu noć i kako sam slušala nedoumice dok sam sjedila na betonu pred svojom zgradom, pred jutro. i kako ta noć nije mogla promijeniti sve, jer se sve mijenjalo uporno, iznutra, uvijek i svugdje, kako to već ide kod the ljudi. * -Gledam, ona s momcima kraj rečice- nastavi on.- Žuč mi se preli... Odazvah je u stranu i valjda sam je čitav čas manđijao raznim rečima... I begenisa me! Tri godine nije me volela, a zbog reči me begenisa!... |