još jedna dosadnjikava apologija mog takozvanog identiteta
(naravno da je, dddd, jesen je, jebiga, meditira se! :))
nekad mi se učini da se ne mora spustiti jesen na papir, da ju se mora opravdati životom, onim kakav si.
neke grije i miriši im, nekima jesen tako- bude usud.
kao istok.
i onima rođenima u proljeće.
možda sam samo napismeno loša u zadnje vrijeme, kao što sam loša i balava kada izađem, kao da godinama ništa ne prolazi. ista patetika. po papirima, po betonu, mašta opada po paraboli.
s tim da se sami godinama osuđavate na izbore i puteve, i ako to činite jedino kako znate, tada bolje i lošije gubi na relevantnosti i postaje
sivo, a vi ostajete u boji, pa makar i lošiji.
(sivo je zapravo jebena boja, i nepogrešiva, a ovo gore je loša metafora, ništa više)
Sve u svemu, "Ako mislite da možete živjeti bez pisanja, nemojte pisati."
ne moći bez nečega živjeti je hrabro, uzima danak, ali ostalo je
manje važno.
(može se bez svega, ali- zaboga)
ova je jesen, čiju atmosferu eto, neću opismenjavati, razvojni stadij izrastao iz onog nečeg što se počelo događati ovog proljeća. ovog. simetrična joj je, prijateljski zrcalna, s malim podsmjehom, po ludosti.
po prijelaznosti.
po zakotrljavanju.
po tom da znaš, da si siguran, da se nešto događa.
a sa sigurnošću shvatiti da ti se nešto DOGAĐA, (događaš, jer uvijek je tako) je jako jako rijetko svugdje i uvijek.
smiješno mi je, kada se uhvatim kako bi se mogle naći te neke stagnacije u/na meni, kao da ne razmišljam dovoljno, kao da se ne trudim istraživati ili odbaciti
viškove.
kako kao da nisam nikuda otišla s muzikom koju volim, kako nosim tu pop i supkulturnim značenjima napunjenu i krcatu odjeću koju većina ostavi u svojim srednjoškolskim ormarima ili podijeli mlađim susjedama, kako dajem da mi briju glavu i heklaju kosu, kako se još uvijek pomamim čim pomislim na night out, kako ne znam prakticirati opuštene i volimo-se odnose s tipovima s kojima se samo znam zajebavati, kako me i dalje povrijedi svaka primjedba, kako nisam dolični komparatist s poželjnim obujmom vokabulara i pročešljane teorije, a sve sam to mogla, nisam počela slušati jazz, nositi ženske čizme, nisam se propušila, i ne stojim uvijek na nogama kada sam
vani
kao da se ne širim i kao da nemam interesa, kao da sam indiferentna
ako bi se mogle naći
stagnacije
čudno bi bilo
kako se zaobišlo
svo ono neko more koje je u mojim ušima.
jer ti su lapsusi igrom slučaja, a moje popunjene površine i pretinci su BAŠ popunjeni, ne pričom već
osjećajem i uvjerenošću.
i ubijte me, al ja i dalje ne vjerujem da postoji išta nazadno u činjenici da
ja i dalje imam iste POBUDE kao prije četiri-pet godina, u jebenoj SREDNJOJ, eto
što ne jedem meso, što nisam odjebala svo znakovlje (to je možda nazadno, a možda se od tog samo umori s vremenom, a ja se još nisam umorila od svega) ili mi ono bar nije mrsko, što napravim otkorak kada se fakultetski ironizira, ja, eto
ne vjerujem, ja ne vjerujem,
da se infantilnost krije u tome.
promislim to tu i tamo, i ne nađem drugi odgovor.
prije su mi se događali ti veliki klikovi. gadni klikovi, bome.
s anarhizmom. s psima. pisanje je išlo prirodno i odnjegovano od prvih koraka, a ritam je polagani, tihi
ljubavni odnos.
moj najljubavniji.
antićevski klik koji je postao jedini fizički biblijski priručnik, materijalizacija duhovnog oca, dumbledora, ne znam, uz kog god se osjećate sigurno.
klik s kurtom. danas, s dvadesetjednom i pol, njegova fotka mi je iznad stola. uz lotmana, jakobsona, bekera, ruske avangardne romane, nemam pojma, unučić s brendijem, uz papire s notama, lakove za nokte, osušeni bršljan i strane časopise o suvremenoj umjetnosti. malo se zacrvenim kad netko nov dođe u sobu pa vidi prljavu plavu kosu i namršteno lice koje otpuhuje dim cigarete.
klik, na koncu, s marinom?
ubijam za klikove. (zapravo, ne ubijam, jer to znači agresivnu samoinicijativu. ona prava je ona stalna, uporna, pomalo nježna- u smislu da nam je neprekidno stalo, ali nikada da bi zbog toga pregazili neko načelo ili bijeli zid u koji volimo i moramo buljiti)
oni ostaju.
ostaju.
ne znam postoje li uporišta i je li samo pitanje vremena kada će se svaka vrijednost urušiti, ili je urušavanje jedina vrijednost, ili je vrijednost laž sama po sebi, ali za sada- određene jake točke (kružnice, paukove jebene mreže, šta god) postoje i djeluju. kod mene.
ono čime sam izabrala službeno se baviti (neslužbeno se uglavnom bavim time kako napokon neloše izlaziti, kako izvući živu glavu bez novaca, kako barem malo putovati, kako, zaboga- voljeti, kako svirati, kako, na koncu- pisati bez kočnica)
zahtjeva klikove, mora da ih zaslužuje.
da ne ostanemo, da ne postanemo korektni, profesionalni, precizni, a opet samo onaj dežurni lektor s štapićem pravde i istinitosnosti u ruci koji će obasjavati kvalitetu, a diletantima se dobroćudno nasmiješiti
jer ono što je lijepo je sebi se dobroćudno nasmiješiti jer smo slabi pred sobom, pred diktatom strasti, i jer opraštamo ne jer smo iznad svega, već jer cijenimo
skoro pa sve
mora da povijest umjetnosti i komparativna književnost, ne unatoč već, vjerujem, u skladu sa svom povijesnosti i teoretičnosti
zaslužuju prave, osobne klikove
možda je to samo ono za šta kažu da si zapeo.
a čudno mi je sebe promatrati kao nekog tko je za nešta zapeo, jer sam zapravo čitavim putem rasuta, istovremeno marljiva i pomalo ljutita na tuđu marljivost (ako je to samo marljivost), gimnazijalka i eto, humanistica kojoj se srce trzne kad primijeti da sve više usporava s matematikom (to je moje prvo razumijevanje, matematika), u svakom slučaju rasuta, katkada do te mjere da se pribojavam završiti rečenice (ne jer se bojim komunikacije već jer se bojim da neću izreći vlastitu istinu) pa novooformljena prijateljstva počinju kada oni viču ispred faksa kako sam 'ontološki raspršena' (potom usvajaju moja odustajanja od završetaka rečenica i misli, i priznaju ugodu zbog slobode u takvom nastupu)-
možda sam u svom solidnom, i sve luđačkijem hodu najluđačkije, ipak, upravo zapinjala,
što se kosi s besmislom koje osjećamo mamurni jer nas očito ništa ne zaokuplja dovoljno da odustanemo od birtija
(a mene neke stvari užasno zaokupljaju)
ali sve se, uglavnom, kosi i nadopunjava sa svim, rasutost i hod kroz vrijeme
s onim šta je svojedobno u meni kliknulo i otada
nije naišlo na veću promjenu
Post je objavljen 10.11.2010. u 18:34 sati.