|
spremaju se za van, znam- u jednom trenutku gotovo je sa svijetom.
ono što me katkad zatekne je- ja nisam ondje. u jednu ruku, ne mogu biti. moja kvota je ispunjena. moje ruke su umorne. iza ušiju mi plače nešto, kada krenem- opet zaboraviti i naumiti se ići. poznajem. znam tu ljubav. znam da je to- to. nedostaju mi zaboravi. moje vrijeme je previše prisutno tu sa mnom. rijetko gasim svjetlo i odlutam danju. pod jastuk. to nisam ja. evociram crtovlja, popunjavam njima zaglavlja iznad bilježaka. osjećam se poznato samoj sebi, jesam li porazgovarala u snu s malenom dunjom, osnovnoškolskom, malenom, je li rekla nisi loša? u dolini sam. ovdje postoje lijepe stvari, iznad se nebo crni, navlače se oblaci. ona mi pokazuje ožiljke, i sijeva svojim pogledom. u ruksaku nosi dnevnike, pikule boje koje utiskuje ljudima pod bradu- mene samo strijelja pogledom, bol do neba, a ništa s njom. s boli nikada ništa. drugi ljudi su obojeni, i sretni. mirni. kažu, dobri su si. neka ste si. mislim si nekad, u ovoj dolini, zašto nisam ondje. dal me dijeli šank, dal me dijeli prošlost, dal su mi ruke stvarno tako umorne, dal me dijeli neka djetinja mana. u jednu ruku, ne mogu, u drugu ruku- oni mogu. svaka čast, navratite ovdje katkad, bit ćete ugošćeni i pomaženi. po leđima. kad se poljubimo i ugrizemo za vrat, to će biti to, ljubav pod granama vrbe, mene- starice. ljubav, da ju slijedim, makar nikud, makar samo kratko. da nisam, always already gone, kako kaže pjesma. drugo je nevažno. we drink to that. preskačem. nekad loše. |