spremaju se za van, znam- u jednom trenutku gotovo je sa svijetom.
ono što me katkad zatekne je- ja nisam ondje. u jednu ruku, ne mogu biti. moja kvota je ispunjena. moje ruke su umorne. iza ušiju mi plače nešto, kada krenem- opet zaboraviti i naumiti se ići. poznajem.
znam tu ljubav.
znam da je to- to.
nedostaju mi zaboravi.
moje vrijeme je previše prisutno tu sa mnom. rijetko gasim svjetlo i odlutam danju.
pod jastuk.
to nisam ja.
evociram crtovlja, popunjavam njima zaglavlja iznad bilježaka.
osjećam se poznato samoj sebi, jesam li porazgovarala u snu s malenom dunjom, osnovnoškolskom, malenom, je li rekla nisi loša?
u dolini sam. ovdje postoje lijepe stvari, iznad se nebo crni, navlače se oblaci. ona mi pokazuje ožiljke, i sijeva svojim pogledom. u ruksaku nosi dnevnike, pikule boje koje utiskuje ljudima pod bradu- mene samo strijelja pogledom, bol do neba, a ništa s njom.
s boli nikada ništa.
drugi ljudi su obojeni, i sretni. mirni.
kažu, dobri su si.
neka ste si.
mislim si nekad, u ovoj dolini, zašto nisam ondje. dal me dijeli šank, dal me dijeli prošlost, dal su mi ruke stvarno tako umorne, dal me dijeli
neka djetinja mana.
u jednu ruku, ne mogu, u drugu ruku- oni mogu. svaka čast, navratite ovdje katkad, bit ćete ugošćeni i pomaženi. po leđima.
kad se poljubimo i ugrizemo za vrat, to će biti to, ljubav
pod granama vrbe, mene- starice. ljubav, da ju slijedim, makar nikud, makar samo kratko. da nisam, always already gone, kako kaže pjesma. drugo je nevažno.
we drink to that.
preskačem.
nekad loše.
Post je objavljen 27.11.2010. u 19:59 sati.