na stanici prilazi žena. standardni uvod- može li me nešto zamoliti, djevojčice djevojko, ali da se ne ljutim. naravno da može. imam li par kuna, nemam par kuna (imam bakšu negdje u novčaniku, ali prešućujem si). i potom- ubrzani glas provjerava- ne ljutiš se, jel da? (ma bože moj, zašto bi se ljutila) NE LJUTIŠ SE, SIGURNO?
i tad sam gotova. žalim i što nisam dala pare, i što žena tako kroji rečenice i što bira upravo djevojčice djevojke (one se ne ljute. nisu opore kao starci ni agresivne kao dečki, oni poneki) da ih nešto zamoli, bez ljutnje.
jer toliku potrebu provjeriti ljuti li se netko nakon minorne usluge, nakon minorne molbe, nakon malog, malog narušavanja njegovog mira,
poznajem & prakticiram ko po špagi.
nakon svega, mislim samo- barem ovog puta ne idem van, već idem kući, umorna.
ostaviti tu večer prevelike grehove drugima.
provjeravala sam i večer prije, ljuti li se desetak dječaka (dečkiju) iz dubrave što sam prihvatila njihov slučajni poziv, dok smo se mimoilazili ispred kafića u kojem je bio fajrunt, nas dvije odlazile, a oni dolazili, poziv toliko slučajan da je ona već bila desetak metara ispred, a oni međusobno zabavljeni, a ja ondje između, gledajući nju koja ne razumije zašto zaboga uopće razmatram ostajanje i prihvaćanje poziva (desetak prolaznika), a oni kasnije smijući se što sam s njima sama bez frendice
i što neprekidno provjeravam jesam li teret, smiješno, skroz smiješno,
pristajući uz svakog od njih tamo, a držeći se najvećeg, meni je samo trebala muška ekipa koja izgovara u različitim tonalitetima moje ime u vokativu, i sve što znaju o meni, što su saznali u tih sat vremena, provjeravajući jesam li tu s njima, je li sve ok, jesam li gladna, kako ću doma i treba li mi taksi
trebali su mi dečki, tako, neodvojeni (jer kad su odvojeni s njima se događaju druge stvari), već usuglašeni, raspoloženi, ekipa- jer to je jedan drugi način isključenja
čini mi se nekad da sam, skupa s njih par, na kraj svijeta. stojim navečer u tom kafiću, kul mjestu krcatom knjigama lijepim predmetima raznobojnim foteljama i zanimljivim ljudima, a ja stojim u središtu, naslanjam se na šank i slušam gitaru, duhovitosti u mikrofon. u vidokrugu su mi i noge jednog dječaka gore na stepenicama, nakon što smo mu zajedno izbirali cd od onih raznobojnih iz lepeze na šanku, i nakon što nije popio pivo (a ja mu ga nisam stigla sačuvati). većinom su svi puno stariji, a ipak se smiju nad svojom sudbinom u petak uvečer, uz sasvim malo cuge i sasvim melankoličnu glazbu,
pomažu mi oko ćirilice, za sve krive pankere, hipike i one metalce, (tako da se smijem naglas, popunjavam gitaru i pjesmu). na kraju sam svijeta (zanimljivo, takvo mjesto, a nije u centru), pišemo si poruke i ona tvrdi isto,
silno obilje kao da promiče negdje.
(kao da znamo da ga nema)
ja puna isprika, mi puni ludosti.
jedna mala afrika nekad u meni plače (zbog skroz drugi shvari), nekad se sva koči
od ugode
zbog sveg tog.
*
m says:
pa jel bi se prije poistovjetila sa tipičnom dvadesetogodišnjom studenticom koja izlazi vikendom van s frendicama da se ispleše i zabavi, ili sa manijakom koji danju šuti i tumara ulicama, a navečer ubija žene i skuplja njihovu kosu recimo
q says:
ahahahhahahahahhahahahahha
s drugim
m says:
PA ETO
:)
Post je objavljen 14.11.2010. u 12:01 sati.