|
jebali su me još oni makovi prošli tjedan, stalno sam širila bijeli papir, gužvala po džepovima papiriće iz bloka, a nikako. da se prosuje crni prah.
prvi makovi bili su oni sa stražnjeg sjedišta našeg crvenog stojadina, svakog nedjeljnog prijepodneva. yugo je još isti, samo izgleda drugačije na cesti, kad se natječu s njim svi ostali auti. ili kada murjak zna koga će zaustaviti. ili kada moj otac mijenja gumu u sred nekakvog sela, a ja se ispružim na travi sa strane, raširim pečvork suknju i i hvatam sunce. drugi makovi bili su pankerski. i zazivali su majku, majčicu. sa stejdža, ili ujutro, do škole. (čuli smo tu pjesmu, i nije bila loša, i načela se ljubav zauvijek) ostali crveni cvjetići- u sapunu, među stranicama novina- iako se gubi smisao kada ih sprešaš, i oni umjetni (kojima sam morala prefarbati tučak) i koje još ne znam nositi. prošlog tjedna makedonski su me makovi napili, atmosferom, glasom, bubnjem, naravno. tada sam razbila lice, ne zbog njih. zbog sebe, one koju mrzim kako nisam mrzila nikada i nikoga. ništa mi ne smeta, ni taj crveni stojadin zbog kojeg mi nitko ne može jamčiti stanarinu (domarinu, rofl), ni telefon, a ni struju- sve ostavljam u trenu kad u istom tom autu u pet ujutro putujemo pustom slavonijom na vlak. ne smetaju mi loši ljudi, uopće ih ne (u)poznajem. ne smeta mi moja zatvorenost, tiha voda brege dere- NEKA IM JE, u sve vjerujem, mogu sa sobom takvom. ali sa sobom- pijanom- više NE ZNAM. jednostavno ne znam. lice je brzo počelo prolaziti, jedva se i primijeti. ali to neznanje mrvilo me dan poslije- kad je jedan mak (prezimenom, zaista) sjedio na žutom kauču i pričao o pričama- ne o književnosti, već o pričama, sa svojom gigantskom knjigom punom- priča. a ja sam priče zaboravila pisati i na papirić iz bloka- stavila sam svoje razbijeno lice. i nekakve makove, ali ne ispričane- samo mamurne, natučene, tužne. jer iznova nisam znala sa sobom. jer u grupi ljudi- ja sam ta koja pretjera- uvijek. i zato ne zaslužujem srce na majici, a ni ovu slatku djevojku koja je sada na njoj, i nju sam napila sinoć. bez makova, ali bubnjanjem. možda ni bubnjeve ne zaslužujem, jer si više ne opraštam, ni udarena koljena ni poderanu odjeću, ni razbijeno lice- ni kaput ostavljen tamo i sebe u tuđem autu (auto osobe koja je oličenje divnosti, kako smo ustanovili), bog zna kakvu. onu koja, umjesto da uči pričati više, radije se pusti da nekakav otrov propriča, pa ostavlja i odjeću i želi u jednoj večeri ono što ne zna inače napraviti. želi neistine, da ne ostane bez ičeg. (bolje izmišljenost nego ništa) onu, koja više ne piše priče. onu, koja putuje u zemlju gospodina cvjetnog prezimena koji je neki dan pričao o svojim pričama, a dok čeka nezasluženo putovanje pokazuje svoje loše lice. (razbijeno, i razvezano) onu, koja poziva prijatelje (prijatelje!) na svoje rođendane, na svoje koncerte, na svoje bitnosti- a onda ih zaboravi u međuvremenu da bi postala ona loša, ostavila tuđe novce, ubila nervozu, smiješila se nevino a dodirivala noge znamo-već-kako, pobjegla sebi toj bog-zna-kakvoj, onoj koju jedva da više mogu protumačiti, opravdati samo kad potegnem tjeskobu za uši do neba, ali oprostiti si ju ne mogu pa da ga jebeš. neće pobjeć ni cvijeće, ni prijatelji, ni ritam, ni svi papiri svijeta i sve priče svijeta, obrazi zarastaju, ljudi se napijaju i zaboravljaju tebe, yugo prođe još jedan tehnički pregled, izrastu opet crveni cvjetovi a nedjeljom se vozi kroz slavoniju, često bez mene, ali još me vole. nina me dočeka sa zdjelicom božićnih domaćica, a ujutro, prije nego odlazi, ostavi upaljene božićne lampice (za kad se probudim), a meni kraj glave na mobitelu zalijepljen post it da će 'sve biti u redu' sa o roma babo babo sa o roma o daje sa o roma babo babo ederlezi, ederlezi sa o roma daje |
|
bez mene je slavoniji poželjeno da sanja lavove. bila je samo moja rastočena šminka oko očiju, s masnim pecivom sa sirom u ruci, navečer s mobitelom pokraj glave, čekajući strpljivo
ljubavne stihove. plakalo se uvijek zbog drugih. (ja zbog sebe teško znam) u posljednje vrijeme, ne vidim što bih zasluživala. i sve mi prilazi tako nadrealno razbijeno na sve svoje nijanse- one lude, one pametne, one tužne, one uplašene- a sve što mi prilazi, primam a osjećam da ne zaslužujem. osjećam i da nisam lijepa iznutra, da im više ne znam ništa reći očima- i to me brine, ne vidim ništa što bih im rekla- očima. neke su stvari pritekle tako čudno. dobila sam majicu na poklon, ostavljenu na šanku, nakon što sam zaglušivala konverzaciju pranjem suđa i odbijala odgovoriti- bilo mi je neugodno, nisam poštivala ljepote otežane komunikacije. majicu. SA SRCEM. na prednjoj strani. od. kvartovskog. čudaka. majicu sa srcem. i računom. (ne zna je li pogodio broj) a ne zna ni koliko ja, upravo JA ne zaslužujem majicu sa srcem. mene su tu večer dotjerale do krajnosti etno ljubavne pjesme, uvijek tužne na način toliko specifičan da srce puca, a na mom krevetu u vrećici je majica, na mom- a ja o ljubavi znam manje od svakog kvartovskog čudaka. luđaka. od onih koji poklanjaju djevojkama koje to ne zaslužuju, i majice, i brojeve večer prije, u svojim indijanskim prslucima i teksas jaknama, dok pamte moje ime, i vraćaju se u svoj izgubljeni svijet. (a ja derem brojeve, jer se bojim) ne pamtim kada mi je zadnje netko nešto ovako poklonio, osim poderanih čarapa (uvijek najdražih, uvijek), zasranih suknjica i majica i znaka- KOLIKO se dopustim pogubiti, po gradu, po ljudima, a samo onako, kako nikada nisam željela. nisam. dok meni pristižu nezasluženi poslovi, putovanja, dok mi loše artikulirane riječi upućuju oni koji sa životom znaju puno manje nego ja (ali možda bolje razumiju temelje), slavonija sanja lavove, s mojom majkom nitko ne slavi rođendane (osjećam tugu jer je ni za kog kupila i kolu, i pivo, i pekla kolače- dva puta), a u zagrebu se noću zaljubljuju bez mene. plaču i piju. pevaju u inat (jave, zaboga, jave!), a stranci mi žele sreću na koncertu- a ja se ne osjećam lijepa iznutra, pa ne znam što bih odgovorila, i kako bi krivicu oprala. miješaju za mene medicu i komovicu, nose domaćice i klementine, govore svima čime se dunjica bavi, paze da ne zaborave datum i sat, urlaju po kafiću o djembeu, i neka si ne dajem alibi (i pazi- koja istina- ja si neprekidno DAJEM ALIBIJE, jer se ne osjećam dovoljno vjerodostojno) a prije nego je ostavio majicu na šanku- upozorio me nekoliko puta- zašto POBOGU toliko kompliciraš? želi samo potrošiti 10 kuna (ili- želi ti samo nešto ostaviti ovdje, hej) i ja se pitam- jesam li zaboravila voljeti te loše artikulirane ljude, NISAM- cijele ma dane muči onaj slap vode kojim sam pokrila čudne riječi sa šalicama u rukama, i ta kompliciranost koja mi je zamjerena, meni- koja srca ipak nisam zaslužila. zaslužila sam da moje prepukne malo, daj više. etno pjesme su uvijek tužne na toliko specifičan način da pravo srce popuca pomalo, i bojim se- ne bih zaslužila da netko za mene zapjeva u pola. u posljednje vrijeme. bojim se sljedećeg. kada ću reći ostavljam te, mali bijeli dječače. pustit ću te drugima, mali bijeli dječače. |