jebali su me još oni makovi prošli tjedan, stalno sam širila bijeli papir, gužvala po džepovima papiriće iz bloka, a nikako. da se prosuje crni prah.
prvi makovi bili su oni sa stražnjeg sjedišta našeg crvenog stojadina, svakog nedjeljnog prijepodneva. yugo je još isti, samo izgleda drugačije na cesti, kad se natječu s njim svi ostali auti. ili kada murjak zna koga će zaustaviti.
ili kada moj otac mijenja gumu u sred nekakvog sela, a ja se ispružim na travi sa strane, raširim pečvork suknju i i hvatam sunce.
drugi makovi bili su pankerski. i zazivali su majku, majčicu. sa stejdža, ili ujutro, do škole. (čuli smo tu pjesmu, i nije bila loša, i načela se ljubav zauvijek)
ostali crveni cvjetići- u sapunu, među stranicama novina- iako se gubi smisao kada ih sprešaš, i oni umjetni (kojima sam morala prefarbati tučak) i koje još ne znam nositi.
prošlog tjedna makedonski su me makovi napili, atmosferom, glasom, bubnjem, naravno.
tada sam razbila lice, ne zbog njih. zbog sebe, one koju mrzim kako nisam mrzila nikada i nikoga. ništa mi ne smeta, ni taj crveni stojadin zbog kojeg mi nitko ne može jamčiti stanarinu (domarinu, rofl), ni telefon, a ni struju- sve ostavljam u trenu kad u istom tom autu u pet ujutro putujemo pustom slavonijom na vlak. ne smetaju mi loši ljudi, uopće ih ne (u)poznajem. ne smeta mi moja zatvorenost, tiha voda brege dere- NEKA IM JE, u sve vjerujem, mogu sa sobom takvom.
ali sa sobom- pijanom- više NE ZNAM. jednostavno ne znam.
lice je brzo počelo prolaziti, jedva se i primijeti. ali to neznanje mrvilo me dan poslije- kad je jedan mak (prezimenom, zaista) sjedio na žutom kauču i pričao o pričama- ne o književnosti, već o pričama, sa svojom gigantskom knjigom punom- priča.
a ja sam priče zaboravila pisati i na papirić iz bloka- stavila sam svoje razbijeno lice.
i nekakve makove, ali ne ispričane- samo mamurne, natučene, tužne. jer iznova nisam znala sa sobom.
jer u grupi ljudi- ja sam ta koja pretjera- uvijek.
i zato ne zaslužujem srce na majici, a ni ovu slatku djevojku koja je sada na njoj, i nju sam napila sinoć.
bez makova, ali bubnjanjem. možda ni bubnjeve ne zaslužujem, jer si više ne opraštam, ni udarena koljena ni poderanu odjeću, ni razbijeno lice- ni kaput ostavljen tamo i sebe u tuđem autu (auto osobe koja je oličenje divnosti, kako smo ustanovili), bog zna kakvu.
onu koja, umjesto da uči pričati više, radije se pusti da nekakav otrov propriča, pa ostavlja i odjeću i želi u jednoj večeri ono što ne zna inače napraviti. želi neistine, da ne ostane bez ičeg. (bolje izmišljenost nego ništa)
onu, koja više ne piše priče.
onu, koja putuje u zemlju gospodina cvjetnog prezimena koji je neki dan pričao o svojim pričama, a dok čeka nezasluženo putovanje pokazuje svoje loše lice. (razbijeno, i razvezano)
onu, koja poziva prijatelje (prijatelje!) na svoje rođendane, na svoje koncerte, na svoje bitnosti- a onda ih zaboravi u međuvremenu da bi postala ona loša, ostavila tuđe novce, ubila nervozu, smiješila se nevino a dodirivala noge znamo-već-kako,
pobjegla sebi toj bog-zna-kakvoj, onoj koju jedva da više mogu protumačiti, opravdati samo kad potegnem tjeskobu za uši do neba, ali oprostiti si ju ne mogu pa da ga jebeš.
neće pobjeć ni cvijeće, ni prijatelji, ni ritam, ni svi papiri svijeta i sve priče svijeta, obrazi zarastaju, ljudi se napijaju i zaboravljaju tebe, yugo prođe još jedan tehnički pregled, izrastu opet crveni cvjetovi a nedjeljom se vozi kroz slavoniju, često bez mene, ali još me vole.
nina me dočeka sa zdjelicom božićnih domaćica, a ujutro, prije nego odlazi, ostavi upaljene božićne lampice (za kad se probudim), a meni kraj glave na mobitelu zalijepljen post it da će 'sve biti u redu'
sa o roma babo babo
sa o roma o daje
sa o roma babo babo
ederlezi, ederlezi
sa o roma daje
Post je objavljen 14.12.2010. u 12:19 sati.