|
roots
čini se da sistematično pretjeruješ. možda je to jer sam na polici iznad stola tužnoj afričkoj ženi pridružila starog malog vrača, zlokobnog, tvrdoglavog. a ja, i dalje mislim, možda sam prije luda, destruktivna, nego nasamarena. (pridobiti nije i pokoriti, pročitala sam jučer, iako mi se breton baš i ne sviđa) nju su naživcirali, a ja sam ih morala voljeti. takve, koji nas uvjeravaju da su im marte bordo, a ne crvene (oni ne mogu imati crvene, zaboga), daju mi savjete kako se jeftinije tetovirati i oslovljavaju me vokativom. (ja sam još davno pala i ostala na podu, kada su njih dvojica, dva frenda, bez ikakvog dogovora i plana, pjevali da su dunjice za drugog žute) zapravo sam vječito to- žuta za drugoga, iako ih sve volim čim me pogledaju. volim ih, ali ujutro ne mogu više ništa. neću se u podne pojaviti na trgu. od drugoga neću prihvatiti kavu nakon što je napokon svanulo (a da jesam, ne bi zakasnila na posao), radije ću se vratiti doma i ostaviti to sve gdje je. (gdje nije, zapravo), i žaliti za prijateljstvom. meni ništa nije to, i ne mogu pustiti samu sebe s onima koji nisu ti (znaš ih od početka i do kraja se sve uklapa). (breton je još jednu stvar jebački odradio: nadja mu je mogla ponuditi „jedino ljubav u smislu u kojem je on shvaća“. konačnost. jebote.) ne znam jesam li radila mamurna ili još uvijek pijana, i kako sam uspjela imati točnu blagajnu, ali čitavo to vrijeme nisam bila svjesna kome kuham kakve kave, a svi su mirisali po bebi kremama i finim ženskim parfemima. i.mi ništa nije rekla, već me s veseljem pušta natrag u pekaru i ni od kog ne traži potpis, već autogram. pipsi su išli dole, darko u sumrak, a nigdje na kompilaciji nije bilo šejn večer prije za šankom, opet sam po džepovima iste minice gurala iste žute papiriće s našvrljanim rečenicama. opet su mi ruke pretraživale tu priču o panoniji sa zorom krvavom od bubnjeva, ljubavnih, samo ljubavnih, i mirnih duž cijele svoje ludosti ne mogu izbjeći tu priču više. dok pjesnikinja recitira svoje, ja stojim za šankom i haluciniram vozim bicikl između polja spaljenog suncokreta, dok se sunce ne digne iznad šume jugovače, lice uporno i mokro od zraka, ostajem kost i koža, čekam da napokon stignem iza svega (i njih i sebe, i svega šta smeta), ali njega tamo više nema. samo sagorjeli ostaci tuluma, i lijepe uspomene koje mi ne prestaju prepričavati, sve dok ne prestanem postojati, ostanem samo dvije noge koje obrću pedale bicikla (ali ja ne želim biti sama sebi svrha) na kojem se vozi samo jedna ogromna, ogromna praznina u prsima |
|
my badman
koja teška, smiješna artikulacija, zaljubiti se u misli o prijateljima. pijano ih loviti rukama, zadržavati, VRAĆATI IH SEBI, jer nije u redu, nije u redu da se više ne volimo. sviđalo mi se voljeti te, frendu. svako pijanstvo završi u nelogičnosti. one koji ne mare, velike i grube, njih zadržim rukom na prsima i odlučim natjerati na simulaciju razgovora. inzistiram da ponove svoje godine, da odgovore na moje kukanje koliko mi je hladno, da slušaju kako ne valja to kakva sam opet, da ne valja to što sam s njima, da se sve učini kao dijalog, da umanji meni muku na srcu. i to koliko se smiješim, i to koliko obećajem, a ne kuže da je to samo skupljena, smežurana verzija onoga kako sam inače u mislima * ne kuže da najbolje pamtim rečenice. (i „nju u niši“, i kako bi jedan frend „meni dao sve“, takve stvari) ono kako je ona neku noć opisala mog idealnog tipa (spisateljski za razumijevanje, balaševićevski za štimung, curtisovski za luđaštvo, okvirno) i ono kako sam jednog njega (jednog od onih koji ne kuže) poslije savjetovala, poučila da ja nisam zahvalna za sviđanje,. * tako ti je to s tim rastama, govori, uvijek znaš s čim se takmičiš. smiješno, to sve skupa. em njih boli kurac ko se s čim i za šta takmiči na ovom svijetu, em ja nemam nikakvih natjecanja u rječniku. savršen odnos. nema rezultata. kako možete biti tako mirni?, govori, netko drugi. (je li do tog što ni rezultate nemam u rječniku?) nekakvo mirno, čisto detektiranje finih stvari. onoga što bi moglo biti fino. govori mi valjda ovih dana manu chao. ljetna muzika u ovu zimu. bezopasno nelogično. da, znam ih, upoznala sam ih tim prijateljskim, uzaludno pokušanim ljubavnim odnosima. (meni su, zapravo, svi odnosi ljubavni, zato ih naizgled nema) vrednuju scene po tome bi li voljeli u tom trenu zapaliti joint, i mjere tišinu u odnosu na udaljenost od centra zagreba. savršenosti, kao kraj pjesme: široko smo. na krevetu, recitiraju samo jedan stih: me gusta marijuana, me gustas tu, a zapravo ne traže da prevedeš, ne traže ništa, široko su, na koncu, boli ih, valjda, kurac, najtoplije na svijetu. * u proljeće sam se urekla. puštala sam kosu pregustu, vjerovala u šume i da se iza njih nalaze afričke savane. nisu savane ono što sam tako prenaglo pomislila. zamislila pijesak toliko vruć da umreš od ljubavi. smislila to s nogama u blatu i šafranima, ušiju punih laveža pasa. ja sam mislila, da to riču. zamišljala, kad sretnem lava, ajme, kakav će to razgovor biti. rakija, u njegovom krevetu. pa noć na kauču. na glavi. prešućivat ćemo cijelom svijetu, godinama, lav i ja, dok ne zakiši nad cijelim gradom, a mi budemo živjeli u stanu s tapetama s uzorkom grana vrbe. jebački sam se urekla. i tog proljeća, nisam vjerovala nikom drugom nego ljubavniku lavu, a onom pravom, njemu nisam, zaboravila sam sve dok sam smišljala priču o jugu svijeta. raste sam pustila, a miki je pobjegao, nije to za njega. on je pisac. prerezala sam se u ljeto, s maglom u najranije jutro, na katu autobusa, na prednjem sjedalu, petama čizama na staklu, ruku gurnutih dublje u krilo da se zgrijem. kao doma. ljeto na izmaku. sivkasto, riječno u pogledu, a slano još od mora. u jesen su meditacije pobjegle, počelo se putovati, a ostatak onako, pošteno živjeti, samo ljubav više nisam ni pisala. ostala je krivo shvaćena, loše zamišljena, ostavljena u neizrasloj grivi, u putevima soli i bicikala, stijena, sveg što se moralo pobacati i ostati, ureknuto, a široko zimu ne znam, još teče krug (nije okrugao, i vrijeme ne umire, nema prave cikličnosti, kažu, prije kiše), kao da sam pijano i slučajno izvrijeđala sve, i pisce i ljubavnike i prijatelje i one koji nikada neće postati ništa od toga i uvijek zaspala tako da pod ravnicom kopam tuđe rijeke, da dokopam do tuđeg juga, da dokopam do tuđih širina, jer mi se (jebemu, divovi) učinilo, opet!, da je u tuđim širinama (svoju imam) moja ljubav * da mi vjeruješ (da si vjerujem) da se može to objasniti istokom, ovim ovdje, panonskim, dok ti glava tone u jastuk, sagnula bih ti se nad obraz, prstima dodirivala bradu i govorila ono što već znaš, ono kako tamo tuga miriši samo malo drugačije, i ljubav se zaboravlja malo, malo mirnije, i srce je malo drugačijeg oblika, kuca samo malo sporije, i uvijek odzvanja tek kasnije, i dalje, iza onog šumarka preko polja. pa ga jedva čuješ. tako bi ti rekla, badmanu, i pustila te spavati, jer mi (ni kad ovako loše govorim, i ovako loše pišem) ne radiš ništa nažao |