roots
čini se da sistematično pretjeruješ. možda je to jer sam na polici iznad stola tužnoj afričkoj ženi pridružila starog malog vrača, zlokobnog, tvrdoglavog.
a ja, i dalje mislim, možda sam prije luda, destruktivna, nego nasamarena.
(pridobiti nije i pokoriti, pročitala sam jučer, iako mi se breton baš i ne sviđa)
nju su naživcirali, a ja sam ih morala voljeti. takve, koji nas uvjeravaju da su im marte bordo, a ne crvene (oni ne mogu imati crvene, zaboga), daju mi savjete kako se jeftinije tetovirati i oslovljavaju me vokativom.
(ja sam još davno pala i ostala na podu, kada su njih dvojica, dva frenda, bez ikakvog dogovora i plana, pjevali da su dunjice za drugog žute)
zapravo sam vječito to- žuta za drugoga, iako ih sve volim čim me pogledaju.
volim ih, ali ujutro ne mogu više ništa.
neću se u podne pojaviti na trgu. od drugoga neću prihvatiti kavu nakon što je napokon svanulo (a da jesam, ne bi zakasnila na posao), radije ću se vratiti doma i ostaviti to sve gdje je. (gdje nije, zapravo), i žaliti za prijateljstvom.
meni ništa nije to, i ne mogu pustiti samu sebe s onima koji nisu ti
(znaš ih od početka i do kraja se sve uklapa).
(breton je još jednu stvar jebački odradio: nadja mu je mogla ponuditi „jedino ljubav u smislu u kojem je on shvaća“.
konačnost. jebote.)
ne znam jesam li radila mamurna ili još uvijek pijana, i kako sam uspjela imati točnu blagajnu, ali čitavo to vrijeme nisam bila svjesna kome kuham kakve kave, a svi su mirisali po bebi kremama i finim ženskim parfemima.
i.mi ništa nije rekla, već me s veseljem pušta natrag u pekaru i ni od kog ne traži potpis, već
autogram.
pipsi su išli dole, darko u sumrak, a nigdje na kompilaciji nije bilo šejn
večer prije za šankom, opet sam po džepovima iste minice gurala iste žute papiriće s našvrljanim rečenicama. opet su mi ruke pretraživale tu priču o panoniji sa zorom krvavom od bubnjeva, ljubavnih, samo ljubavnih, i mirnih duž cijele svoje ludosti
ne mogu izbjeći tu priču više.
dok pjesnikinja recitira svoje, ja stojim za šankom i haluciniram
vozim bicikl između polja spaljenog suncokreta, dok se sunce ne digne iznad šume jugovače, lice uporno i mokro od zraka, ostajem kost i koža, čekam da napokon stignem iza svega (i njih i sebe, i svega šta smeta), ali njega tamo više nema. samo sagorjeli ostaci tuluma, i lijepe uspomene koje mi ne prestaju prepričavati, sve dok ne prestanem postojati, ostanem samo dvije noge koje obrću pedale bicikla
(ali ja ne želim biti sama sebi svrha)
na kojem se vozi samo jedna ogromna, ogromna praznina u prsima
Post je objavljen 30.01.2011. u 14:41 sati.