|
bez mene je slavoniji poželjeno da sanja lavove. bila je samo moja rastočena šminka oko očiju, s masnim pecivom sa sirom u ruci, navečer s mobitelom pokraj glave, čekajući strpljivo
ljubavne stihove. plakalo se uvijek zbog drugih. (ja zbog sebe teško znam) u posljednje vrijeme, ne vidim što bih zasluživala. i sve mi prilazi tako nadrealno razbijeno na sve svoje nijanse- one lude, one pametne, one tužne, one uplašene- a sve što mi prilazi, primam a osjećam da ne zaslužujem. osjećam i da nisam lijepa iznutra, da im više ne znam ništa reći očima- i to me brine, ne vidim ništa što bih im rekla- očima. neke su stvari pritekle tako čudno. dobila sam majicu na poklon, ostavljenu na šanku, nakon što sam zaglušivala konverzaciju pranjem suđa i odbijala odgovoriti- bilo mi je neugodno, nisam poštivala ljepote otežane komunikacije. majicu. SA SRCEM. na prednjoj strani. od. kvartovskog. čudaka. majicu sa srcem. i računom. (ne zna je li pogodio broj) a ne zna ni koliko ja, upravo JA ne zaslužujem majicu sa srcem. mene su tu večer dotjerale do krajnosti etno ljubavne pjesme, uvijek tužne na način toliko specifičan da srce puca, a na mom krevetu u vrećici je majica, na mom- a ja o ljubavi znam manje od svakog kvartovskog čudaka. luđaka. od onih koji poklanjaju djevojkama koje to ne zaslužuju, i majice, i brojeve večer prije, u svojim indijanskim prslucima i teksas jaknama, dok pamte moje ime, i vraćaju se u svoj izgubljeni svijet. (a ja derem brojeve, jer se bojim) ne pamtim kada mi je zadnje netko nešto ovako poklonio, osim poderanih čarapa (uvijek najdražih, uvijek), zasranih suknjica i majica i znaka- KOLIKO se dopustim pogubiti, po gradu, po ljudima, a samo onako, kako nikada nisam željela. nisam. dok meni pristižu nezasluženi poslovi, putovanja, dok mi loše artikulirane riječi upućuju oni koji sa životom znaju puno manje nego ja (ali možda bolje razumiju temelje), slavonija sanja lavove, s mojom majkom nitko ne slavi rođendane (osjećam tugu jer je ni za kog kupila i kolu, i pivo, i pekla kolače- dva puta), a u zagrebu se noću zaljubljuju bez mene. plaču i piju. pevaju u inat (jave, zaboga, jave!), a stranci mi žele sreću na koncertu- a ja se ne osjećam lijepa iznutra, pa ne znam što bih odgovorila, i kako bi krivicu oprala. miješaju za mene medicu i komovicu, nose domaćice i klementine, govore svima čime se dunjica bavi, paze da ne zaborave datum i sat, urlaju po kafiću o djembeu, i neka si ne dajem alibi (i pazi- koja istina- ja si neprekidno DAJEM ALIBIJE, jer se ne osjećam dovoljno vjerodostojno) a prije nego je ostavio majicu na šanku- upozorio me nekoliko puta- zašto POBOGU toliko kompliciraš? želi samo potrošiti 10 kuna (ili- želi ti samo nešto ostaviti ovdje, hej) i ja se pitam- jesam li zaboravila voljeti te loše artikulirane ljude, NISAM- cijele ma dane muči onaj slap vode kojim sam pokrila čudne riječi sa šalicama u rukama, i ta kompliciranost koja mi je zamjerena, meni- koja srca ipak nisam zaslužila. zaslužila sam da moje prepukne malo, daj više. etno pjesme su uvijek tužne na toliko specifičan način da pravo srce popuca pomalo, i bojim se- ne bih zaslužila da netko za mene zapjeva u pola. u posljednje vrijeme. bojim se sljedećeg. kada ću reći ostavljam te, mali bijeli dječače. pustit ću te drugima, mali bijeli dječače. |