utorak, 30.01.2007.
max scheller nije ti suđeno da te ja pročitam
And then she’d say it’s ok
I got lost on the way
But I’m a supergirl
and supergirls don’t cry
And she’d say it’s allright
I got home late last night
But I’m a supergirl
and supergirls just fly
e da bar...da bar mogu letjeti.
Čekaj malo.
Pa ja to i mogu.
Letim svakodnevno na najrazličitija mjesta.
I to nema nikakve veze s onim bedžom ,kojeg najviše volim ,na kojem stoji „ i love cannabis“
I nema nikakve veze s pivom.
Ma kako je to netko uopće i mogao pomisliti.
I htjela bih svašta.
Trenutno.
I to svašta ne znam konkretizirat.
Bolje kad lebdi u zraku zajedno sa mnom.
I pleše svoj ples
U zraku
Onako kako samo mi možemo
I knjiga ostaje neotvorena.
Položaj čovjeka u kozmosu čeka neko bolje vrijeme.
Ostaje nepročitan.
I black_eyed se nada da je neće baš to pitati.
Ima dosta onih 600 strana posljednjeg čovjeka i kraja civilizacije.
Da ne bi bilo zabune, black_eyed nije ni to pročitao jer nije knjigu nabavio.
Ako netko ima, neka se slobodno javi.
Ja biti jako sretna.
Ja volim čitati.
Mnogo.
eh, da.
30.01.2007. u 16:26 •
17 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 28.01.2007.
na čudnoj cesti iza čudnih vrata
Dotična je shvatila neke stvari.
Neki bi bezobraznici koji to zapravo nisu rekli
Pa bilo je i vrijeme.
I divno je znati da si ti tu.
Uvijek negdje.
Nije ni važno koliko daleko.
Ali si tu.
I ja sam možda kontradiktorna.
I ti ne shvaćaš.
I možda se osjećaš
Ne znam ni ja kako.
I misliš da ja mislim.
I da, komplicirano.zar ne?
Jer ja imam potrebu biti
Takva.
Ni sama sebi razumljiva.
Ali ja sam zaljubljena.
O, da.
I tako.
Nije ni važno.
Sve ono što bi se moglo činit drugačije
Je samo privid.
Ha ha ha...
I volim urbana.jako.i shvatit ćeš
I volim snijeg.
Jako.
I volim svaki trenutak proveden s tobom.
I mislim da to ipak shvaćaš...
28.01.2007. u 17:47 •
9 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 25.01.2007.
evo me natrag, again
Lutaš ulicama bez cilja i odredišta...
I shvatiš da to baš i nije tako...
Jer uvijek nekako uspiješ završiti
Na jednom te istom mjestu.
I ono budi sjećanja.
I vidiš odsječke neke davne prošlosti
U kojem si ti bio netko posve drugi
I danas si drugachiji a opet isti...
S istim onim pitanjem u glavi...
Čemu sve to...
I hodaš dalje,
Ne osvrčeš se...
Katkad svaki pokret izaziva takvu bol u tebi
I ne želiš se okrenuti
Ali to je jače od tebe
I ti to činiš, unatoč boli...
I nastavljaš put...
I onda shvatiš...
Samo na trenutak...
I sretan si...
Samo na trenutak..
Glass and petrol vodka gin
It feels like breathing methane
Throw yourself from skin to skin
And still it doesn't dull the pain
Vanish like a lipstick trace
It always blows me away.
Every cloud is grey,
Dreams of yesterday,
Come home, come home.
I ti ne piješ više votku...od onda...
A mogao bi samo još jednom.
Uništiti sebe do kraja...
I svejedno bol bi bila prisutna.
O, da.
Možda čak i jače.
I ti ne želiš .to.
O, ne.
I opet ne činiš ono što trebaš...
I znaš da ćeš učiniti kao i inače.
Al nije važno.
Ne bi to bio ti onda.
Zar ne.
Ne možeš se poreći, nikada.
Ni u jednom trenutku, iako se činiš kontradiktoran.
Ti to ipak nisi.
Ti si uvijek isti.
Iako se čini drugachije.
To su one lazhne naznake da si se promijenio.
25.01.2007. u 20:52 •
10 Komentara •
Print •
#
Opis bloga
Postovi koje pišem su jedan dio moje ionako kompleksne ličnosti,moje gluposti, moja razmišljanja.
Cijena ulaska je da ostavite RAZUM, nije za svakoga, kao što Hesse jednom davno reče.
-izgubljena u svojim mislima
-sarkastichna, ironichna
-emocionalno disfunkcionalna
-21 godišnje veliko dijete
-osoba koja voli crvenu i crnu boju
-chitat knjige
-pisce E.A.Poe i Baudelairea, Tolkiena i Hessea...
-ona koja voli čokoladu
-i koja voli Alpe, nadasve i jedno mjesto još više
-i neke osobe uz koje se osjeća cjelovitim bichem
-i neke pjesme koje čine njen dan potpunim kad ih čuje
"Život je priča
koju idiot priča
puna KRIKA i BIJESA
a ne znači NIŠTA"
W.Faulkner
Bright Eyes - Middleman
I traveled though the atmosphere as a wall of feedback climbed
The pegs were gold, the band was old, they played in half time
Now every dream gets whittled down just like every fool gets wise
You will never reap of any seed deprived of sunlight
So I have become the middleman
The gray areas are mine
The in-between, the absentee
Is a beautiful disguise
So I keep my footlights shining bright just like I keep my exits wide
Because I never know when it's time to go, it's too crowded now inside
The dead can hide beneath the ground and the birds can always fly
But the rest of us do what we must in constant compromise
So I have become the middleman
The gray areas are fine
The "I don't know," the "maybe so"
Is the only real reply
It is the only true reply
