S T A N K O
Stanko je bio dobar čovjek i danas znam da je moju djecu volio kao svoje unuke, a posebno starijeg mi sina. Ovih dana opet su mi zasuzile oči, jer iz sjećanja je izronila jedna stara požutjela fotografija na kojoj on, mali debeljuškasti dječak drži majčinu ruku i zbunjeno gleda pred sebe.
Kao dijete živio je uz majku koja mu često nije bila u stanju pružiti sitnice koje bi viđao u izlozima kad bi s majkom prolazio Ilicom. Pričao nam je o tome često za prepunim stolom i govorio kako nikad nije bilo bolje nego danas.
Oca nije poznavao. Znao je samo da živi u Madžarskoj i da se zove Geza Dondo, a Stankov je ujak jednom rekao da je to tako kad se mlada zagorska puca zagleda u trgovačkog putnika.
Kako ocu nije bilo stalo do njega, ni Stanku nije bilo stalo do oca, iako sam ja kroz godine koje smo provodili zajedno osjećao da ga to dosta boli.
I sam je bio otac dvojici sinova koje su okrutnost sirotinjske egzistencije i sebičnost njihovih roditelja, zauvijek razdvojile kao ljude i kao braću.
Kada se vratio iz Njemačke, gdje je kao mehaničar radio u tvornici automobila, otkrio je da njegova žena voli drugoga. Nakon mučnih situacija razvrgli su brak, a žena otišla u Njemačku s novim odabranikom i mlađim sinom. Njegov stariji sin i on ostadoše zajedno sve do onog dana kada moja mati i Stanko uvidješe da mene i tog momka ne mogu protiv naše volje držati zajedno. Maleni Stankov stan u kojemu su dvojica ostavljenih desetak godina živjeli zajedno, postao je carstvo slobode za starijeg mu sina koji je svoj život odlučio preuzeti u svoje ruke. Za njega nije moglo ispasti bolje. Objeručke je zagrlio život od danas do sutra, a da srednju školu završio nije.
Kad je zadnji put vidio Stanka donekle zdravog i zabrinutog za način života koji njegov sin živi, zbog jedne očeve primjedbe toliko je izgubio živce da je oca prijeteći mu nožem, istjerao iz nekad zajedničkog doma.
Stanko više nikada nije kročio preko praga skromnog stančića u kojem je nekad živjela njegova nesretna obitelj. One zadnje dane koje je proveo u bolnici nastojali smo mu uljepšati moja obitelj i ja, ali bez uspjeha. Nije više imao volje za životom, a za njegov sukob sa sinom doznao sam od moje majke kada je malo došla k sebi, poslije njegove smrti, smrti njenog drugog muža, mog dragog prijatelja i poočima, čija mi slika na kojoj čvrsto drži ruku svoje majke i zbunjeno gleda ovaj svijet, često zatitra pred suznim očima.
|