Marko Mežnarić
08.07.2019., ponedjeljak
Tekst 56. - Godinu dana nakon...
|
... prije tri tjedna napisao sam kostur teksta, s namjerom da ga finiširam kroz koji dan i objavim danas. svaki dan otvarao sam datoteku sa gore navedenim naslovom, i sa svakim otvaranjem bio sve dalje od toga da tekst objavim. pred dvije minute, datoteku sam otvorio i obrisao sav tekst iz nje. blank page. prvotno napisani tekst nije bio ništa, ako ne rekapitulacija proteklih godinu dana. drugim riječima, samo još jedan u nizu pogleda u prošlost, a svi koji su se ikad okretali iza sebe, znaju koliko to umara. i baš sam to... umoran. ali... to je sve što osjećam kad se okrenem iza sebe. ništa sjeta, ništa gorko-slatko, samo umor. i ravnodušnost. jedina bol, ona je od okretanja, u vratu. sve je jasno: ničeg važnog više nema tamo iza. prošlo je. dovoljno je. pogled naprijed, odsad i nadalje. kako vrijeme prolazi, shvaćam da nisam razlikovao ljubav od nezdrave navike. ne bih rekao ovisnosti, malo je to prejaka riječ, ali iskustvo je pokazalo da se i navika poprilično teško riješiti. krivio sam sebe, no ta me krivnja već neko vrijeme ne drži budnim u sitne noćne sate. uostalom, u prva četiri mjeseca samoće kao da sam godine izgubio u besanim noćima, tabletama i alkoholu. dosta je. oprost je vrlo oslobađajući osjećaj, pogotovo u kombinaciji s vremenom i zaboravom. ustvari, da nije dječaka, zaborav bi bio potpun, ali... dječak ima majčine oči. velike, smeđe, znatiželjne, svevideće špekule koje me lakoćom raspekmeze u bilo kojem trenutku. vjerojatnost je, da će te oči jednog dana biti na rubu suza, a grlo poderano od vikanja. doći će, klonuti kraj mene na kauč i samo tiho protisnuti kroz zube: prekinuli smo. tražit će utjehu i neki znak da slomljeno srce može ozdraviti, a ja ću tada posegnuti u svoju prošlost i ispričati mu priču o djevojci za kojom sam prvo ludio od ljubavi, pa onda umirao od tuge, da bih je se sad sjećao tek kroz neke blijede slike i sjećanja zamućena vremenom. čak ni u toj priči, ona koja mu je dala život neće biti jedan od dva glavna lika, i to samo zato što ne odgovara navedenom opisu. godinu dana poslije, dobro sam. ne kažem to tek tako, stvarno jesam. u najvećoj mogućoj mjeri živim po svojim pravilima, mogućnostima i rasporedu. nemam fiksnih okvira, i nisam nikad smio dopustiti da me se pokuša u neke staviti. mea culpa, nikad više. u krajnjoj liniji, sazrio sam. vrijeme si je stvarno uzelo pjesničke slobode, dok nije napravilo ono što jedino zna. zahvalan sam, na putu koji sam prošao, stvarima zaboravljenim i novo spoznatim. godina dana, od rođendana do rođendana, a kao da je puno više trenutaka stalo u tih 365 dana, nego u proteklih nekoliko godina. zadnji tekst ove tematike. poglavlje zatvoreno. sretan mi jučerašnji 36-i rođendan, pa makar to i sam rekao. ... |
