nedjelja, 26.09.2021.
Djeco, kuda idete?
Ovo nije poetska igranja riječima, ovo nije lijepi ni topli post. Ovo je post o temama koji bi nas itekako trebale zabrinjavati
Moja kćer već drugu godinu dolazi sve uzrujanija iz škole. Sada je osmi razred i osjeća potpunu odbojnost prema školi, a pogotovo prema svom razredu. Kaže da je situacija u drugim razredima slična .Nisam reagirala prošle godine, jer su pola školske godine proveli na on line nastavi, kao i godinu prije toga. Ova bi možda mogla biti drugačija, no vrijeme će pokazati.
Moja D. je izrazito osjetljiva po nekim pitanjima. Ne podnosi nepravdu, netoleranciju i prezire mržnju prema bilo kojim skupinama ljudi. Kada sad razmišljam, čini mi se da nisam nešto jako puno u njenih sada četrnaest godina, pričala o nekim stvarima, ali sam uvijek sa potpunim prihvaćanjem pričala o bilo kojoj skupini ljudi.
U njenom razredu svakodnevno se sa netrpeljivošću, čak i mržnjom, priča o ljudima koji su drugačiji. Mladi ljudi, na početku svog života, pričaju o ljudima druge rase na jedan, meni nacistički način, kao i prema ljudima druge seksualne orijentacije. Spominju čak i Židove. Vrijeđaju ih, govore riječi i rečenice koje ne mogu ovdje niti pisati.Čak i često puta otvoreno, pred nastavnicima. Nitko ne poduzima apsolutno ništa.
Prije tjedan dana, nakon dužeg razmišljanja, odlučila sam reagirati. Kao roditelj, kao pedagoški djelatnik koji i na svom poslu, dakle u vrtiću, djecu od najranije dobi uči kako moramo prihvaćati različitost, biti tolerantni, brižni i empatični. Ali i kao čovjek, koji smatra da škola, nastavnik ili bilo tko, tko dopušta takve stvari, čini nešto strašno za te mlade ljude.
Napisala sam poduži dopis razrednici, mada mi nije jasno da jedan razrednik ne zna šta se u njenom razredu događa. A događa se jako dugo. Ili nikoga nije briga.
Ako se takve stvari i dan, danas, svakodnevno događaju u jednom razredu, školi, jesmo li dosegli dno dna u odgoju djece, jesmo li dosegli dno dna kao društvo bez vrijednosti, morala ili bilo čega. Tko je uisinu kriv?
Mnogi će sada reći, roditelji. Sve počinje od kuće. No u ovom konkretnom slučaju, mnoge od roditelje te djece, poznajem duže vrijeme. I za mnoge bih mogla komotno tvrditi, da tako ne odgajaju svoju djecu. No ipak se ne mogu kladiti u to.
Moja kćer kaže, da takve sadržaje gledaju na internetu. Kontroliraju li roditelji išta od onoga što im djeca gledaju na internetu ili popričaju li bar ponekad sa svojom djecom o takvim nekim temama. Sumnjam.
Živimo također u ludim vremenima, gdje su djeca dugo bila izolirana i prepuštena internetu i društvenim mrežama. No sve to nikako ne smije biti opravdanje. Ovo su potpuno neprihvatljive stvari.
Koliko su im dobra donijele društvene mreže, a koliko zla?
Znajući da se borim ponovo, kao i više puta u dosadašnjem životu sa vjetrenjačama, ipak sam poslala onaj dopis. Razrednica je zahvalila i napisala da će razgovarati sa svojim razredom i ispitati situaciju. Osim kratkog razgovora idućeg dana, nije se dogodilo puno. Zamislila sam se...
Ne radim u školi, ali imam ideja. Možda da im je pustila neki film, organizirala neko predavanje, napravila neku radionicu...Ništa
Znam da ima nastavnika entuzijasta i pametnih ljudi, koji bi napravili svašta. I koji to svakodnevno rade. Možda živim u provinciji.
Znam da mnogi ne bi ni dozvolili da stvari ovako eskaliraju. Jer, mladi ljudi od četnaest, petnaest godina, imaju već dosta formirane stavove, koje će sada teško mijenjati.
Mislim da je prekasno. U razgovoru s nekim ljudima, saznala sam da je slično i u drugim školama, a da se takve stvari konstantno zataškavaju. Roditelji radije šute, nastavnici slično. Tko će se u ovim ludim vremenima baviti još i tim?
Ljuta sam. Na našu šutnju. Naša je odgovornost brinuti o generacijama koje dolaze, naša je čak građanska dužnost izreći stvari naglas. Jer tko će išta promijeniti, ako ne svi zajedno.Znam da pišem utopijski i da je vjerojatno prekasno za neke stvari, no trebali bi se svi zamisliti .
Tko je zakazao?
Nisam nimalo optimistična prema takvoj budućnosti. Bojim se da smo društvo koje je strašno isključivo, neempatično i potpuno bezosjećajno.
Voljela bih da nisam u pravu.
- 16:29 -
