utorak, 08.10.2013.

Urednički nježno...

I sa drugim rasklimanim zubićem moje kćeri, rasklimala se i moja postojana odluka, obećanje zadano sebi. Obećanja sebi su jako sklizak teren, kršim ih već po pravilu i iznova se zavjetujem sebi. Na klimavim nogama, odlučujem se pustiti. U grčevitim rukama, nosim novu misao. U trepavicama nosim zadrhtale riječi i nečiju žudnju.

........

On je bio čovjek koji je prezirao moju poeziju. Iako sam je znala pisati i tada, samo njemu. Na komadu papira, ponekad sa okusom soli. Nije volio moje riječi, one napisane, izgovorene ili prešućene. Nije volio mene. Čovjek s kojim sam provela cijelo svoje desetljeće, otac moje djece, podsmijehivao se često. Meni, mojim idejama, riječima, zanosu, mojoj dubokoj vjeri u ljubav.

Ali me često nagovarao na poslovnu suradnju. Nisam pristala niti jednom. Sada, kada su nakon mnogih godina, stvari dobile kristalnu jasnoću, zahvalna sam što sam, slušala sebe. U sukobu sa zakonom, u vječnoj borbi sa svojim velikim egom, tražeči sebe u mnogim ženama, nije našao ništa.

Otišao je i ostavio me bez ijedne riječi. I sa mnogo upitnika.
Prošlo je dosta vremena i upitnici su polako nestali, trotočke su se transformirale u točke, točke u uskličnike.
Riječi su se vraćale polako..

........

Netko sasvim drugi, nekako je otpočetka volio moje riječi. Iako smo se voljeli i prije toga, kada mi je ponudio da pišem za njega, bila sam dosta skeptična prema ideji. Iako mi je nudio potpunu slobodu, bez cenzure, bez unaprijed zadanih tema, nisam bila posve sigurna, kako ljubav i novac idu zajedno. Posao i moja krhkost, srce i glava, novac i dodir.
Ali sam pristala, bez puno razmišljanja.

Kada se u početku ljutio zbog previše ili premalo mojih zareza, ili formi mojih rečenica, znam da je imao najbolje namjere. Ali ja nisam nikada bila od klasičnih rečenica . Niti žena od zareza. Više sam bila od upitnika, od trotočki. Nikako od zareza.

Ali uvijek je onako urednički nježno, sa oduševljenjem i velikom vjerom, čitao moje riječi. Mislim da sam ga zavela njima.
I kupovao ih je svakim svojim dodirom.
Divio se kasnije mojim formama, riječima, zarezima, stilu i ideji.

Često mi se činilo da za svaki dodir, prodajem svoje riječi. Sebe.
Vođenje ljubavi je kupovina.
Netko prodaje ljubav za komadić bliskosti i nježnosti. Netko strast za malo razbite samoće.
Netko svoje misli i riječi za malo čeznutljivih pogleda. Dodira koji liječe.

I bili smo slika i riječ.
Moj urednik, ljubavnik, prijatelj...
Moj najoštriji kritičar i vjerni obožavatelj.
I zapetljani toliko jako, isprepleteni na bezbroj načina, da nema načina da se takva petlja, raspetlja ikada.
Samo rezom nekog oštrog predmeta. Ne postoji drugi način.
Samo najbolniji, iza kojeg ne ostaje baš ništa...

Želio je otići daleko, u hladne sjeverne krajeve, tamo gdje se vidi polarna svjetlost. Ljudi koji pričaju o svojim odlascima, nikada ne odu. Odlaze samo oni, koji šutke, podmuklo, pripremaju u svojoj tišini svoj čin. I odlaze, bez ijedne riječi. Bez zbogom. Bez točke na kraju.

Od hladnih krajeva sjevera , ostale je samo priča. I mnoge moje riječi.
A on se preselio na pet minuta hoda od moje kuće.
Život je nepredvidiva igra, ples koji plešemo najčešće sami. Pored mnogih, možda ispred ili iza nekih, ali sami.
Ples poput najljepših riječi, koje su samo iluzorna varka.

I dok osjećam njegov dodir, znam da više ne može kupiti niti jednu moju riječ.
Može me samo, urednički nježno, navesti na mnoge...
A samo ja ću kupiti svoje riječi.
U antikvarijatu svoje duše.