nedjelja, 15.09.2013.
Kao oštrom četkom kroz kosu
Ja znam da su riječi najčešće samo slučajni odabir slova.
I da su najčešće potrošna jeftina roba koju kupujemo i trošimo istovremeno žudeći za nekom boljom, nekom novom.
I ne razmišljamo o njima dok ih govoreći žvačemo zubima oštro i režemo misli na najsitnije djeliće. I žvačemo ih često srcem, trgajući onu paučinastu mrežu nevinosti koja se nalazi baš svugdje. Meni oko ruku, među rukama, u svakom prstu, između prstiju...i dalje...do bolnih jagodica
Ali neke riječi su nedavno prošle svakim mojim prstom. Od ručnog zgloba, kapilarama do noktiju koji su ih željeli razderati da nestanu.
Ali nisu. Jer boljele su i jagodice kojima dodirujem. Kojima pišem. Pa me boli svako slovo. I svaki pokret rukom.
U rukama punim nedostajanja. I rukama široko otvorenim prema nebu za koje se nadam da će pljuskom kiše oprati svaku riječ.
Pa sam danima pokušavala ukloniti bol od riječi iz ruku u neki dio tijela koji mi ne treba toliko. Pa sam ošišala tužnu kosu.
I prolazila oštrom četkom nebrojeno puta, opsesivno kompulzivno i mahnito, da otjeram bol od riječi. Da otjeram riječi od bola.
Pa da ostanu čiste i počešljane. Bez kovrča koje ležerno padajući na lice, igraju svoju rječitu igru.
Ali nisu me slušale.
Pa sam kosi dala novu boju. I istim onim jagodicama prolazila kosom nježno. Možda će me poslušati tako.
I bila sam si boja i mahnitost, sivilo samo svoje i ludost.
I prolazila tom oštrom četkom previše puta kroz kosu koja je počela boljeti.
Pa sam treptala jako, nadajući se da neću vidjeti riječi kada mi sijevnu u trenutku. Posve neočekivanom. Kada prelazim cestu. Ili pogledam na sat.
Ili kada sam pisala sasvim drugi zbroj slova. I boljele su i one. Trepavice koje trebaju štititi. Poput zavjese na očima. Poput divnog dekora sa cvjetnim uzorkom.
Pa sam pisala riječi na papiru gužvajući ga neobuzdano. Jer papir trpi sve. Možda i odnosi bol.
Poslije sam gazila i skakala nogama svako napisano slovo. I nespavala puno.
I čekala sam sjetnu jesen. Jer sjeta liječi tugu. Meni uvijek.
I kiša će uskoro pasti. Pa ću baciti sve te riječi da ih odnese. Onako sjetno jesenje. I možda pasti na koljena i slomiti se poput krhke grančice.
I skinuti se poput drveća.
Ogoljeno stati pred riječi i oštrom hladnom četkom zime očetkati svu bol...
Iz kose..i trepavica
Iz zglobova ..sve do jagodica na prstima
Sve do jagodica kojima dodirujem...
Da te dodirnem bezbolno...
- 23:13 -
