četvrtak, 03.01.2013.
Zašto sam vam pisala?
Ovo mi je post pod brojem 200
Zašto sam počela pisati?
Počela sam pisati da se izlječim, da se zavrtim u riječima stotinu krugova oko sebe i nađem zaborav. Od riječi sam napravila svoj Prozac, Xanax i uzimala ih svakodnevno u cilju terapeutskog izlaska iz tunela iz kojeg nisam u početku vidjela svjetlo. Riječi su polako postajale droga a diler sam si bila sama. Bila sam sama sebi beskrupolozni diler, hladan i bez zadrške , kao i onaj koji daje sve da kupi samo još mrvicu spasa. I prodavala sam mnogo, kupovala gotovo do samoubojstva zlatnim šutom.
A onda sam se zavrtila još stotinu krugova oko sebe i vratila se na početak, mnogo prije ijedne riječi, u vrijeme kada je postojao samo osjećaj. Poput osjećaja zaljubljenosti u svako slovo, svaku misao, stih, riječ, rečenicu, priču.
Riječi su ponekad samo isprazna roba, sredstvo za trgovinu, kupovinu i prodaju misli, osjećaja, čežnji , nade, žudnje, ljubavi...
Ponekad su zaista spas u trenutku vremena kada upletene u kosu pristaju savršeno uz čašu vina i miris poljupca
Većinom su samo slova poredana da dobiju smisao a dubinu im poklanjamo mi
Koliko sam se pisala da se pročitam, koliko sam se pisala da ispišem, da zaboravim, da se samozavedem sobom, svojim riječima? Koliko sam uspjela u tome dok sam se nepovratno zaljubljivala u riječi?
I dok sam se ispisivala u slobodnim padovima, lomeći nokte i zube u trganju nekih lomova tjerajući ih da odu, dok sam se pisala da nađem svoj okus sreće, svoju riječ , svoj stih, dok sam se ispisivala da otkrijem ljepotu nagosti u ogoljenosti jeseni i zime, svu ljubavnost koja je još bila u meni, mada sam morala puno kopati da dođem do nje, zaljubljivala sam se u riječi sve više. I počela sam pisati jer sam morala, jer su me riječi grlile danonoćno i poput snoviđenja ispisivale se same u noćima poput lucidnog sna. I nisu me nikada puštale. Bile su moja hrana jer sam uvijek bila gladna riječi. I nikada nisam bila sita.
A one su polako same počele stvarati harmoničnu melodiju, stvarati svoje akordične durove i molove. Od kasnoljetnih nokturna, preko ljetnih sonata, simfonija maglovite jeseni koja mi je poklonila sebe potpunu bez puno riječi. Kada ostavimo pisani trag usred praznine , ljepota dobiva na jačini. Mijenja joj se samo tekstura, tempo i dinamika. Tada sam mislila da sam se zasitila riječi i da mi ne trebaju više. Onda kada sam poželjela trajanje, kada sam osjetila slobodu u množini. Ali tada se javila želja umjesto potjere. I počela sam pisati jer sam željela.
I bilo je stihova, priča, bilo je i oštrih kritika. Kroz riječi za koje sada znam da su moj medij, za koje znam da sam nepovratno satkana od njih prevalila sam dug put. Put odlazaka, ponekog povratka, mnogo tuge ali i mnogo ljubavi, radosti i suza, smijeha i nedostajanja, prijateljstava i mirisa mojih kćeri, pisama upućenih sebi i drugima, zakletvi i njihovih poništenja, otkrića o konačnosti i svim njenim zamkama, pogrešnosti i njenom brisanju, riječima koje me opisuju, mekoći i borbi s njom, svojoj duši i mnogim dušama koje sam voljela i volim...
I mene se rijetko riječima može impresionirati, impresionira me onaj trenutak između njih. Ona toplina i sjaj koji dolazi negdje između izgovorenih ili ispisanih redaka.
Ako ga znamo naći. Vidjeti ili osjetiti.
I nije mi važno da li sam ikada pisanjem nekoga zadivila, važno mi je da li sam dotakla nečije srce, da li sam ga ispunila toplinom.
Da li sam potakla nekoga na razmišljanje, jesam li nekoga inspirirala . Da li sam bar djelićem svoje duše dotakla onu neku drugu , ispunila je nježnošću, sjajem riječi koje samo duboko u nama postaju osjećaj
A ja..ja ću zauvijek i nepovratno ostati zaljubljena
Zaljubljena u slova.
I ta obostrana ljubav između mene i riječi me spasila...
Od srca hvala svima koji me čitaju i koji svojim slovima moju dušu ispunjavaju toplinom i nježnošću
- 00:32 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
