|
kad dišemo usne nam poprimaju sive obrise neizgovorenih riječi. poznaješ moje suze? i ja tvoja rebra; koje smo sve istine mogli reći, a nismo; voda kojom se pereš nije dovoljna kao vodopad da prepoznam padanje kao brzinu niz stijenje; mogla bih te voljeti traumatski, ali nikad drugo do spontano (!) kako dobro poznaješ moju interpunkciju, pa da mi ni dvored ne zamjeriš? da mi je znati samo unutarnju stranu kapaka, vjerovatno bih se gledala samo na vanjsku, gledamo se ravno u očima srcima |
|
hajde da ti napišem pjesmu, pomislila sam, ali onda mi je sletio pepeo na tepih, i pjesma je postala pismo: ovo pismo. što je to suživot? u subliminalju razmišljam, da li sve odluke moramo donijeti u suglasju ili jednostavno biti suglasni sa odlukom, unatoč sumnji da možda nismo? jesmo li se suživjeli ti i ja? i da li se, ako jesmo, možemo prirodno rastajati bezbolno, prirodno, kao što smo se i sastali? hajde da ti napišem pjesmu, tako sam se osjećala sve dok ponovo nisam postala ja, umalo spalila jambolniju, polusnovito budna znam da sam o nečemu trebala razmisliti i od tog aktivno odustajem. umjesto: pišem ti pjesmu, ovu. (to su ti ta moderna vremena, ni glave ni repa. a ni laku noć bogomi.) |