hajde da ti napišem pjesmu,
pomislila sam,
ali onda mi je sletio pepeo na tepih,
i pjesma je postala pismo:
ovo pismo.
što je to suživot?
u subliminalju razmišljam,
da li sve odluke moramo donijeti u suglasju
ili jednostavno biti suglasni sa odlukom,
unatoč sumnji da možda nismo?
jesmo li se suživjeli ti i ja?
i da li se, ako jesmo, možemo prirodno rastajati
bezbolno,
prirodno,
kao što smo se i sastali?
hajde da ti napišem pjesmu,
tako sam se osjećala sve dok ponovo nisam postala ja,
umalo spalila jambolniju,
polusnovito budna
znam da sam o nečemu trebala razmisliti
i od tog aktivno odustajem.
umjesto:
pišem ti pjesmu,
ovu.
(to su ti ta moderna vremena,
ni glave ni repa.
a ni laku noć bogomi.)
Post je objavljen 07.04.2011. u 00:51 sati.