|
hajde da ti napišem pjesmu, pomislila sam, ali onda mi je sletio pepeo na tepih, i pjesma je postala pismo: ovo pismo. što je to suživot? u subliminalju razmišljam, da li sve odluke moramo donijeti u suglasju ili jednostavno biti suglasni sa odlukom, unatoč sumnji da možda nismo? jesmo li se suživjeli ti i ja? i da li se, ako jesmo, možemo prirodno rastajati bezbolno, prirodno, kao što smo se i sastali? hajde da ti napišem pjesmu, tako sam se osjećala sve dok ponovo nisam postala ja, umalo spalila jambolniju, polusnovito budna znam da sam o nečemu trebala razmisliti i od tog aktivno odustajem. umjesto: pišem ti pjesmu, ovu. (to su ti ta moderna vremena, ni glave ni repa. a ni laku noć bogomi.) |