|
kad dišemo usne nam poprimaju sive obrise neizgovorenih riječi. poznaješ moje suze? i ja tvoja rebra; koje smo sve istine mogli reći, a nismo; voda kojom se pereš nije dovoljna kao vodopad da prepoznam padanje kao brzinu niz stijenje; mogla bih te voljeti traumatski, ali nikad drugo do spontano (!) kako dobro poznaješ moju interpunkciju, pa da mi ni dvored ne zamjeriš? da mi je znati samo unutarnju stranu kapaka, vjerovatno bih se gledala samo na vanjsku, gledamo se ravno u očima srcima |