|
otisla sam na sjever, pronaci djelice samoce koji su nedostajali poroznoj opni moje duse, u izrazima lica koja prolaze vidim one za koje sam morala nauciti da su tu i onda kada su na jugu |
|
Kad odem, neću nositi ništa sa sobom, I ne morate brisati mostove, neću se okretati, A palež je ionako Protuzakonit |
meme prva (o kako stigosmo do sad i ovdje) ovo je njegova meme prepoznala me po ventilatoru poklonila je mojim riječima stranice prvi je nešto rekao njena je slijedeća meme meme druga (o domaćinstvu, geometriji i svemu između) 1. živim na suprotnim krajevima grada. 2. između posjedujem uglavnom pokretnine. 3. nikad nisam napravila punu špagu. 4. skočila bih s padobranom. 5. spavam dijagonalno. meme tri (o tome kako odjednom napisah tri meme) 1. ne volim dugove. 2. imam upornu savjest. 3. kompulzivnošću kompenziram inerciju. 4. mislim da je meme kompliment. 5. jedva uspjeh. PrOZIVAM sve da pogledaju nadesno, a za nagradu MEME BONUS TRACK: bezgranično volim da se smijem :) |
|
čudno koliko smo čvrsti do krhkosti kao trske smo na vjetru savijamo se kako puše ili stojimo, kao zrak u zraku |
kako sam samo trebala tvoje tijelo danas kao ogrtač za san i vrelo topline mom hladnom, stisnutom tijelu, umjesto jela sam integralnu rižu s malo tunjevine i parmezanom, pila kakao, grebala dno papira, i gledala nedjeljni niz forenzičkih serija, bilo je brzopotezno ali tek umjetno dobrog okusa, to je ovo instant-vrijeme, moj ti |
sjedim živahno u ritmu vibracija babilonskih kula u bijelom okviru na pozadini plavoj isto kao moje oči, ali ne vide se, no zadovoljna sam smješeći se i treskajući glavom, kosa mi je meka i vlažna, zamišljam kako mi pada glatko uz lice iako znam da je u stvarnosti manje zlatna nego ju zamišljam, prošaranu pramenovima skoro posve izblijedjelim od sunca, razmišljam kako bih barem jednom željela vidjeti sebe kako plešem, naslonjena na neki zid sa strane gledati si tijelo kako pretvara sluh u pokrete zatvorenih očiju sažima se u titraje i nagon |
ležimo na krevetu veličine anđela u snijegu ti i ja i šutnja, šutnja između nas, na promenadi zanosa presrela nam je misli u nestašnom dvokoraku, iznenadno kao ljetna oluja rasjekla isprepletene prste riječi u dronjke tišine, krvavi od urlika zamrlog ushita odjekivali su još dugo iza nas dok smo hodali dalje beskrajnim tjesnacima raspuklih želja, gluhonijemi jedno za drugo pod nebom koje je zagorjelo u noć, kao siluete budnih obala u potrazi za tmom otvorenih mora nismo mogli dospjeti dalje od samih sebe, obješeni svatko na svom rubu neuhvatljivog sna sudaramo se jedno o drugo, o šutnju između nas, sami o sebe, na krevetu veličine anđela u snijegu preveliki za prostor, premali za oprost, ležimo ti i ja i šutnja, šutnja između nas, na krevetu veličine anđela u snijegu premalo je zamaha za sjećanje na riječi kao mogućnost izbora |
Ne znam da li da se ustajem uopće Danas iz kreveta Nebo je toliko nisko Da se osjećam kao da stojim Dok ležim Polubudna ili polusvjesna Trepavica skoro umočenih U nebo koje kao Da je preko noći ostarilo I koža mu se objesila i Naborala prepuna kiše Ali ne sjećam se ustvari Da li je kiša na kraju Uopće padala ili ne Ali večeras sam vidjela Mjesec Poprilično čisto i na najboljem putu Da preskoro bude pun, A ja u svojoj top formi Babaroge. |