sjedim živahno u ritmu vibracija babilonskih kula u bijelom okviru na pozadini plavoj isto kao moje oči, ali ne vide se, no zadovoljna sam smješeći se i treskajući glavom, kosa mi je meka i vlažna, zamišljam kako mi pada glatko uz lice iako znam da je u stvarnosti manje zlatna nego ju zamišljam, prošaranu pramenovima skoro posve izblijedjelim od sunca, razmišljam kako bih barem jednom željela vidjeti sebe kako plešem, naslonjena na neki zid sa strane gledati si tijelo kako pretvara sluh u pokrete zatvorenih očiju sažima se u titraje i nagon |