ležimo na krevetu veličine anđela u snijegu ti i ja i šutnja, šutnja između nas, na promenadi zanosa presrela nam je misli u nestašnom dvokoraku, iznenadno kao ljetna oluja rasjekla isprepletene prste riječi u dronjke tišine, krvavi od urlika zamrlog ushita odjekivali su još dugo iza nas dok smo hodali dalje beskrajnim tjesnacima raspuklih želja, gluhonijemi jedno za drugo pod nebom koje je zagorjelo u noć, kao siluete budnih obala u potrazi za tmom otvorenih mora nismo mogli dospjeti dalje od samih sebe, obješeni svatko na svom rubu neuhvatljivog sna sudaramo se jedno o drugo, o šutnju između nas, sami o sebe, na krevetu veličine anđela u snijegu preveliki za prostor, premali za oprost, ležimo ti i ja i šutnja, šutnja između nas, na krevetu veličine anđela u snijegu premalo je zamaha za sjećanje na riječi kao mogućnost izbora |