|
Sretan sam. Trebam sjedit malo i gledat u tu rečenicu. Dobro je što pisanje postoji. Nisam siguran da bi mogao materijalizirati te riječi pred licem si, kao postIT papirić na zraku kao podsjetnik. Duboko udahnem. Zasvira pjesma iz zvučnika. I obavije me sreća. Sretan sam. Teško mi je razaznati što mi je veće veselje, to što sam sretan ili to što sam prepoznao da sam sretan. Jedno od to dvoje. Sjedim na krevetu u sobi u kojoj živim dvadeset i šest godina, minus plus ferja i putovanja. Vani je sunce, i neki klinci sjede na klupici moje mladosti. Sviraju dva luda gej islanđanina. Krenuo sam, zapravo, po tunu, kako bi je doručkovao. Ljubio sam se jučer, što, znam, bi moglo biti pročitano kao jedini izvor tog neobjašnjivog veselja, ali nije. Nadam se da nije. Ne želim da mi to bude jedini put ka veselju. No, ljubio sam se jučer – i plesao, što rijetko radim u gradu mi. Sada, kako sam se držao pravila od tri pive i niti jedna više, nisam mamuran, samo gladan. Staviti ću ovaj post ovdje kao podsjetnik. Ne smijem zaboraviti na njega. Više je tu za mene nego za vas. Takk. |
|
Sunce je izašlo vani. Mislim, bilo je vani već neko vrijeme, samo iznad svih tih oblaka i sve to, ili sa druge strane planete, ali ono, bilo je vani, ali ne naočigled. Zrake su svakako probijale kroz sve to, dobro, osim po mraku kada su probijale kroz sve to na drugim mjestima planete, stoga nije kao da ga nije u potpunosti bilo u zadnje vrijeme, ali kiša i njeni drugovi, mnogi od kojih su gliste, zapravo, bila je nešto jača u prezentnosti. Svakako smo te primjetili, kišo. Hvala na doprinosu. No sada je sunce izašlo vani, u svome svom blještavilu, i nastavlja tako blještiti po nogama mi i ramenima, po glavi i u oči najviše, kao da se boji da ga neću primijetiti u protivnom. Uvjerava me da postoji, tako, i gura mi se pred lice i svaki mi korak, kao naročito samouvjerena sjena. Dugo nisam nosio sunčane naočale, do jučer. Stavio sam ih nekako pobjedonosno, kao da je u pitanju neka moja pobjeda, što nije, naravno. Ja nisam imao nikakve veze sa time. Ne, ja sam samo stavio naočale na sebe kada mi je sunce reklo da bi to mogla biti dobra ideja. I bila je. Mojim nipošto hip i kul naočalama usprkos. Ne, nemam one retro Rai Ban koje svi furaju. Što je šteta, jer ih svi furaju. I sada je ljeto, kažu mi. Kažu razne gluposti u zadnje vrijeme, pa ih nisam imao potrebu ispraviti. Ljeto je uvijek negdje, jebemu. Mora bit. Kamo sve te ptice idu, u protivnom? Odbijam vjerovati da dođu na pol puta do nigdje, kažu "jebat ga" i vrate se natrag, taman na vrijeme kada ljeto dođe natrag na mjesto od kojeg je otišlo, natjeravši sve te ptice da ga prate. Svaki putnik zna, kao te mudre ptice selice, da valja ići kamo sunce ide. On je naša najbliža zvijezda pratilja. I zato me, valjda, jučer na Okiću, što je planina na kojoj spavaju ruševine dvorca koji mora da nije imao više koristi negoli urlati na Turke da stižu Turci, poveo neobjašnjivi val optimizma i veselja svakome koraku ka igdje. Ne želim ići nigdje negoli tamo gdje je sunce već stiglo, noge su mi uporno govorile. Imao sam ruksak na leđima. I ne onaj ruksak, od oca mi kojega mi je posudio da putujem sa njime kada god putujem, što sam krenuo i činiti od toga trena nadalje, i malo koja fotka moje mladosti u putovanju nije bila bez tog ruksaka na leđima mi, kao podsjetnik da putujem i da treba putovati. Izgubio sam taj ruksak. Prošlo ljeto negdje. Nadam se da sam ga samo vratio ocu i zaboravio. No, imao sam ruksak na leđima, sa koje je virila dekica kao spavaća vreća, ruksak je zveckao svakim mi korakom, tenisice, koje svakako nisu za planinarenja, klizile su niz zemlju koja je odavala sve one prošle kiše, i sinulo mi je... Možda mi nije taj tren sinulo no sinulo je do sad, u jednom trenutku ili drugom. Bio sam putnik. Putnik sa veseljem koje samo putnik može osjetiti. Zove me zemlja i zove me more, i zove me sunce. Idi van, prijatelju. Long time no see. Vrijeme ti je.  |
|
Ako ne krenem uskoro imam blagi dojam da neću krenuti uopće, ni ikada. Vremenski ću ostati na mjestu dok će me vrijeme, u svim svojim sekundama, promatrati statičnog kako se dvoumim, kao crne vrane na žicama planete. I onda ću krenut, napraviti korak, u smjeru koji će već biti relevantan, doći do gdje sam krenuo, pitati se koji sam točno element tražio tamo kada sam do njih stigao, te konfuzno pogledao natrag u nesuglasici sa samim sobom da što me je tjeralo od tako sasvim adekvatnog mjesta za biti na. Jer tamo sam bio. Sada sam ovdje. Crta od bijele krede dijeli nas dužinom od svojih točaka, jedna od kojih sam ja, druga od kojih je ja ali u nekom vremenu koje je manje relevantno sada, kako je već prošlo, i sve to. Debatirati ću u sebi o konzekvencama tog pomaka. Odustati ću kada primjetim da se ponavljam, što često znam raditi. U nešto specifičnijoj slici događaja, TAMO, da, vidiš tamo, prije nego što sam izgovorio što sam izgovorio, stajaći u pozi u kojoj ljudi stoje prije nego što će reći nešto glupo – sam ja, u majici koju sam kupio na koncertu na kojem smo zajedno bili na jesen. A TAMO, ne, krivo gledaš, ne tamo već TAMO, e TAMO sam ja nakon što sam izgovorio što sam izgovorio, te bivam nimalo mudriji time izgovorivši, i mada je majica koju nosim ista mnogo čega više nije. Atmosfera u zraku upućuje na to. Njen pogled sigurno ima veze sa time, također. No, ovo nije post o što sam rekao i zašto sam to rekao i kome sam to rekao i kako se osjećam nakon što sam to rekao. Ovo je post koji tu stoji kao demonstracija mojeg straha da ako pišeš o nečemu, to možda nestane. To je neka vrsta straha i potrebe. Straha da nestane, potrebe da ne nestane. Jer na to i dođu sve te emocije o kojima često pišem drugim imenima – strah i potreba. Ljubav je borac u šarenom plaštu koji je moj super heroj. On je entitet za sebe. On je omniprisutna sila prilike i zagrljaja, da, zapravo, ljubav je fragment prašine trenutka koji nastaje u zagrljaju, poljubcu ili dodiru, koja kulminira u svojoj prašinolikoj karakteristici plutanja po svijetu i naslagivanja se na površine koje ih žele primiti. Ja sam stol od čovjeka, i pun sam je. Zapravo, jedino loše u svijetu, ne, zapravo, jedino loše u čovjeku je samo konzekvenca brisanja ljubavi sa sebe u otrcanim, grubim pomacima inata i ljutnje, kao pes nakon kupanja, ma koliko god to bila loša usporedba jer su psi koji se tresu od vode preslatki. No, malo sam se izgubio u ovom govoru o ljubavi, ali ideja, ona o kojoj sam pisao, je da mi je žao što sam to izgovorio, što sam izgovorio, te želim da bude testament krivih riječi u kontrastu sa riječima koje su dobre, i mojoj potrebi da pamtim razliku. Pola je ovog teksta izmišljeno, i gubim se i sam u gdje govorim istinu a gdje govorim druge istine, ali ono na što se vraćam... Ma kurac, tko zna o čemu pišem. Tko će ga znat. Ja sigurno ne.  |
|
Gladm u prazno, često. Imam tendenciju gledati tamo dok se nešto ne pojavi, kao semafor kojeg ako, kažu, dovoljno dugo gledaš, dođe zeleno. Voljeo bih misliti da je to što tražim u tom pogledu neka senzacija van mojih produkcijskih sposobnosti, da je svijet jedino što može manifestirati nešto novo za mene, što je totalna pizdarija koju si govorim na glas u nadi da ću si povjerovati. Inercija je jaka stvar. Najčešće je. Kada te nije brida, manje te je briga za stvari oko kojih te nije briga. Bolikurčina ide samo u jednom smjeru. Rezultira samo bolikurčinom. Što je nekako i poanta. Kažeš si da je kul kada te nije briga, da je manje kul kada ti je stalo, da oči planete mrko gledaju tvoje teže misli, smiješe tvojim osmijesima. Stoga emancipiraš veselje da ti radi u korsit, a prema tjeskobi si fašist. Zatvoriš je, maltretiraš je, prskaš ju suzavcima. Ili suzama, što ti je bliže. Smiješ plakati kada ne gledaju. Znaju ne gledati. Stoga radiš kul facu bezbrige u nadi da te brige više ne vide. Nevidljiv si pod praskom inercije. Inercija je jaka stvar. Najčešće je. Imaš ruke i noge i tijelo koje ih spaja. Tjeraš se na korak tu i tamo da dođeš do destinacija gdje te čeka direktiva za novi nagovor na hod. Više nije o putovanju nego o stizanju. Zar svijet nema cvijet ili dva na putu do gdje god, pitaš se, na glas, u tramvaju, i gledaju te pogledima koje karakteriziraš čudnima. Dosta brzo, pogledaš ih natrag, pogledom kojeg oni ne karakteriziraju nikako drugačije. I onda imaš tramvaj čudnih ljudi jednakih pogleda. Što nije ideja biti drugačiji? Ne ne ne ne, krivo si shvatio. Ideja je biti svoj. Pomaže biti drugačiji, doduše, da se ne zamijeniš sa drugim. Ali ne sasvim drugačiji, mind you. Budi toliko svoj koliko drugi dopusti, jer i on bi se u tvojim očima gledao, a ako ga ne gledaš na njega ne reflektira ništa. Što mu ostaje, onda, nego čudno gledati? Nije da mu se da urigirati kontru. Inercija je jaka stvar. Najčešće je. Nisam muškarac ako sa bojnog polja odem. Uvjeravaju me da su djevojke moje mete, i nosim pušku koja razumije manje nego ja što se događa. Dim je oko nas, vidite, i nismo sigurni pucamo li u prazno. U toliko nade ne vidimo mnogo više od nade, prstima ju klešemo u figure naših htijenja, snova i potreba. I onda guramo u prazno, jer prazno je jedino gdje možeš gurnuti ponekad. Punom snagom inercije. Ona je jaka stvar. Najčešće je. Neću više klesati te prstima ako te prstima ne mogu dirati. Vidiš, klupica na kojoj smo se ljubili u, koji je ono bio dan, još uvijek stoji tamo gdje smo ju ostavili. Čudno, jer ništa drugo nije na istom mjestu osim nje. Kao da je svijet otišao dalje no zaboravio jedan detalj. Klupica pod stablom da se ne ljubimo na kiši, koja je, siguran sam, pala ipak samo radi nas. Odustati je bolna pizdarija, od samilosti i gnjeva. Ima zube oštre od neuporabe. Stoga kada te se sjetim, i plana da ću tetovirati sprejevima planete mjesta, točke na cestama na kojima smo se ljubili kada su bile nevjerojatno prazne, sjetim se također i tvojih očiju i pogleda ti i kamo su ti usne išle i kojeg su okusa, i kažem si da su neke stvari stavljene ovdje za nas da uživamo u njima dok su tamo, i kada odu ne treba gledati dok idu ničim više nego smješkom, jer tako si ih gledao dok su dolazile. Gledaš i dalje, za njima. Bojiš se pogledati u drugu stranu, da vidiš dolaze li koje druge. Sudarit će ti se sa potiljkom i proći te, stoga ćeš im opet leđa gledati. Tvoja su također lijepa. Sa vestom koju si nosila. Pamtim i nju. Tko ne bi. Možda nije tako loša stvar, gledati u prazno, čekati da dođeš, pomalo uvjeren u sve misli koje si do tada ignorirao, a šapću ti tako dobre, pametne stvari. Šapću da si vrijedan, da ne treba trčati za onima koji trče, da se to radi samo na utrkama, a meni se ne da utrkivati, meni se ljubi na stazi. Neka nas prestignu; to su jedna leđa koje bi mogao gledati. Nedostaješ mi, znaš, i klipsanje po gradu je manje zanimljivo. Inercijom si me dobila, inercijom ću te izgubit. A inercija je jaka stvar. Najčešće je. Stoga ako me uzme i ako se ovo više ne dogodi, ajme, boljeti će. Ne zato što sanjam o idejama van realnih spoznaja, ne zato što manifestiram floskule od plime, ne zato što sam usamljen ili gol, ne zato što želim hodati osamljen kao nosorog, ne zato što me strah tipkati riječi, ne zato što ne znam tko sam kada sam sa tobom ponekad, ne zato što nisam ni sam siguran zašto te želim, ne zato što su najbolje priče one koje imaju priče oko kako su priče krenule, ne zato što ne znam kamo idem sa ovime i kada ću prestati nabrajati, ne zato što govorim prebrzo, ne zato što me ne razumiješ, i ne zato što se previše trudim razumjeti natrag. Vidiš, znam i sam kada treba stati, sa ovim riječima na primjer, ali ponekad se zaneseš, vidiš, i ne želiš baš stati koliko želiš pisati dalje. Znaš da nisi siguran kamo ideš sa ovom rečenicom. Ili ovom. Ali imaš blagu ideju dodira oko glave koja te tjera na veselje. I možda to jest zato što sada više ne gledam u prazno već u prste koji gore, gore brate, gore za pisanjem ti, mada nikad nećeš ovo pročitati, mada se nadam da hoćeš, mada ću sigurno poslati jedan dan, a datumom dolje, i potpisom od kemijske. Možda i dodam pjesmu koja mi je svirala u pozadini dok sam pisao. Tko će ga znat. Ja sigurno ne. Stoga, prije nego što me paragrafi odnesu predaleko, kao kamenje koje ne pustiš na vrijeme, stati ću sada. Možeš me samo dobiti natrag javiš li se. I dobit me hoćeš.  |
| < | lipanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
