Marketing
Iris.
Sunce je izašlo vani. Mislim, bilo je vani već neko vrijeme, samo iznad svih tih oblaka i sve to, ili sa druge strane planete, ali ono, bilo je vani, ali ne naočigled. Zrake su svakako probijale kroz sve to, dobro, osim po mraku kada su probijale kroz sve to na drugim mjestima planete, stoga nije kao da ga nije u potpunosti bilo u zadnje vrijeme, ali kiša i njeni drugovi, mnogi od kojih su gliste, zapravo, bila je nešto jača u prezentnosti. Svakako smo te primjetili, kišo. Hvala na doprinosu.
No sada je sunce izašlo vani, u svome svom blještavilu, i nastavlja tako blještiti po nogama mi i ramenima, po glavi i u oči najviše, kao da se boji da ga neću primijetiti u protivnom. Uvjerava me da postoji, tako, i gura mi se pred lice i svaki mi korak, kao naročito samouvjerena sjena. Dugo nisam nosio sunčane naočale, do jučer. Stavio sam ih nekako pobjedonosno, kao da je u pitanju neka moja pobjeda, što nije, naravno. Ja nisam imao nikakve veze sa time. Ne, ja sam samo stavio naočale na sebe kada mi je sunce reklo da bi to mogla biti dobra ideja. I bila je. Mojim nipošto hip i kul naočalama usprkos. Ne, nemam one retro Rai Ban koje svi furaju. Što je šteta, jer ih svi furaju.
I sada je ljeto, kažu mi. Kažu razne gluposti u zadnje vrijeme, pa ih nisam imao potrebu ispraviti. Ljeto je uvijek negdje, jebemu. Mora bit. Kamo sve te ptice idu, u protivnom? Odbijam vjerovati da dođu na pol puta do nigdje, kažu "jebat ga" i vrate se natrag, taman na vrijeme kada ljeto dođe natrag na mjesto od kojeg je otišlo, natjeravši sve te ptice da ga prate.
Svaki putnik zna, kao te mudre ptice selice, da valja ići kamo sunce ide. On je naša najbliža zvijezda pratilja. I zato me, valjda, jučer na Okiću, što je planina na kojoj spavaju ruševine dvorca koji mora da nije imao više koristi negoli urlati na Turke da stižu Turci, poveo neobjašnjivi val optimizma i veselja svakome koraku ka igdje. Ne želim ići nigdje negoli tamo gdje je sunce već stiglo, noge su mi uporno govorile. Imao sam ruksak na leđima. I ne onaj ruksak, od oca mi kojega mi je posudio da putujem sa njime kada god putujem, što sam krenuo i činiti od toga trena nadalje, i malo koja fotka moje mladosti u putovanju nije bila bez tog ruksaka na leđima mi, kao podsjetnik da putujem i da treba putovati. Izgubio sam taj ruksak. Prošlo ljeto negdje. Nadam se da sam ga samo vratio ocu i zaboravio. No, imao sam ruksak na leđima, sa koje je virila dekica kao spavaća vreća, ruksak je zveckao svakim mi korakom, tenisice, koje svakako nisu za planinarenja, klizile su niz zemlju koja je odavala sve one prošle kiše, i sinulo mi je...
Možda mi nije taj tren sinulo no sinulo je do sad, u jednom trenutku ili drugom. Bio sam putnik. Putnik sa veseljem koje samo putnik može osjetiti. Zove me zemlja i zove me more, i zove me sunce. Idi van, prijatelju. Long time no see. Vrijeme ti je.
Post je objavljen 15.06.2013. u 12:07 sati.