|
Ako ne krenem uskoro imam blagi dojam da neću krenuti uopće, ni ikada. Vremenski ću ostati na mjestu dok će me vrijeme, u svim svojim sekundama, promatrati statičnog kako se dvoumim, kao crne vrane na žicama planete. I onda ću krenut, napraviti korak, u smjeru koji će već biti relevantan, doći do gdje sam krenuo, pitati se koji sam točno element tražio tamo kada sam do njih stigao, te konfuzno pogledao natrag u nesuglasici sa samim sobom da što me je tjeralo od tako sasvim adekvatnog mjesta za biti na. Jer tamo sam bio. Sada sam ovdje. Crta od bijele krede dijeli nas dužinom od svojih točaka, jedna od kojih sam ja, druga od kojih je ja ali u nekom vremenu koje je manje relevantno sada, kako je već prošlo, i sve to. Debatirati ću u sebi o konzekvencama tog pomaka. Odustati ću kada primjetim da se ponavljam, što često znam raditi. U nešto specifičnijoj slici događaja, TAMO, da, vidiš tamo, prije nego što sam izgovorio što sam izgovorio, stajaći u pozi u kojoj ljudi stoje prije nego što će reći nešto glupo – sam ja, u majici koju sam kupio na koncertu na kojem smo zajedno bili na jesen. A TAMO, ne, krivo gledaš, ne tamo već TAMO, e TAMO sam ja nakon što sam izgovorio što sam izgovorio, te bivam nimalo mudriji time izgovorivši, i mada je majica koju nosim ista mnogo čega više nije. Atmosfera u zraku upućuje na to. Njen pogled sigurno ima veze sa time, također. No, ovo nije post o što sam rekao i zašto sam to rekao i kome sam to rekao i kako se osjećam nakon što sam to rekao. Ovo je post koji tu stoji kao demonstracija mojeg straha da ako pišeš o nečemu, to možda nestane. To je neka vrsta straha i potrebe. Straha da nestane, potrebe da ne nestane. Jer na to i dođu sve te emocije o kojima često pišem drugim imenima – strah i potreba. Ljubav je borac u šarenom plaštu koji je moj super heroj. On je entitet za sebe. On je omniprisutna sila prilike i zagrljaja, da, zapravo, ljubav je fragment prašine trenutka koji nastaje u zagrljaju, poljubcu ili dodiru, koja kulminira u svojoj prašinolikoj karakteristici plutanja po svijetu i naslagivanja se na površine koje ih žele primiti. Ja sam stol od čovjeka, i pun sam je. Zapravo, jedino loše u svijetu, ne, zapravo, jedino loše u čovjeku je samo konzekvenca brisanja ljubavi sa sebe u otrcanim, grubim pomacima inata i ljutnje, kao pes nakon kupanja, ma koliko god to bila loša usporedba jer su psi koji se tresu od vode preslatki. No, malo sam se izgubio u ovom govoru o ljubavi, ali ideja, ona o kojoj sam pisao, je da mi je žao što sam to izgovorio, što sam izgovorio, te želim da bude testament krivih riječi u kontrastu sa riječima koje su dobre, i mojoj potrebi da pamtim razliku. Pola je ovog teksta izmišljeno, i gubim se i sam u gdje govorim istinu a gdje govorim druge istine, ali ono na što se vraćam... Ma kurac, tko zna o čemu pišem. Tko će ga znat. Ja sigurno ne.  |
| < | lipanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
