Marketing
Slow jam je svirao. Poslušaj, sasvim je lijepa.
Gladm u prazno, često. Imam tendenciju gledati tamo dok se nešto ne pojavi, kao semafor kojeg ako, kažu, dovoljno dugo gledaš, dođe zeleno. Voljeo bih misliti da je to što tražim u tom pogledu neka senzacija van mojih produkcijskih sposobnosti, da je svijet jedino što može manifestirati nešto novo za mene, što je totalna pizdarija koju si govorim na glas u nadi da ću si povjerovati. Inercija je jaka stvar. Najčešće je.
Kada te nije brida, manje te je briga za stvari oko kojih te nije briga. Bolikurčina ide samo u jednom smjeru. Rezultira samo bolikurčinom. Što je nekako i poanta. Kažeš si da je kul kada te nije briga, da je manje kul kada ti je stalo, da oči planete mrko gledaju tvoje teže misli, smiješe tvojim osmijesima. Stoga emancipiraš veselje da ti radi u korsit, a prema tjeskobi si fašist. Zatvoriš je, maltretiraš je, prskaš ju suzavcima. Ili suzama, što ti je bliže. Smiješ plakati kada ne gledaju. Znaju ne gledati. Stoga radiš kul facu bezbrige u nadi da te brige više ne vide. Nevidljiv si pod praskom inercije. Inercija je jaka stvar. Najčešće je.
Imaš ruke i noge i tijelo koje ih spaja. Tjeraš se na korak tu i tamo da dođeš do destinacija gdje te čeka direktiva za novi nagovor na hod. Više nije o putovanju nego o stizanju. Zar svijet nema cvijet ili dva na putu do gdje god, pitaš se, na glas, u tramvaju, i gledaju te pogledima koje karakteriziraš čudnima. Dosta brzo, pogledaš ih natrag, pogledom kojeg oni ne karakteriziraju nikako drugačije. I onda imaš tramvaj čudnih ljudi jednakih pogleda. Što nije ideja biti drugačiji? Ne ne ne ne, krivo si shvatio. Ideja je biti svoj. Pomaže biti drugačiji, doduše, da se ne zamijeniš sa drugim. Ali ne sasvim drugačiji, mind you. Budi toliko svoj koliko drugi dopusti, jer i on bi se u tvojim očima gledao, a ako ga ne gledaš na njega ne reflektira ništa. Što mu ostaje, onda, nego čudno gledati? Nije da mu se da urigirati kontru. Inercija je jaka stvar. Najčešće je.
Nisam muškarac ako sa bojnog polja odem. Uvjeravaju me da su djevojke moje mete, i nosim pušku koja razumije manje nego ja što se događa. Dim je oko nas, vidite, i nismo sigurni pucamo li u prazno. U toliko nade ne vidimo mnogo više od nade, prstima ju klešemo u figure naših htijenja, snova i potreba. I onda guramo u prazno, jer prazno je jedino gdje možeš gurnuti ponekad. Punom snagom inercije. Ona je jaka stvar. Najčešće je.
Neću više klesati te prstima ako te prstima ne mogu dirati. Vidiš, klupica na kojoj smo se ljubili u, koji je ono bio dan, još uvijek stoji tamo gdje smo ju ostavili. Čudno, jer ništa drugo nije na istom mjestu osim nje. Kao da je svijet otišao dalje no zaboravio jedan detalj. Klupica pod stablom da se ne ljubimo na kiši, koja je, siguran sam, pala ipak samo radi nas.
Odustati je bolna pizdarija, od samilosti i gnjeva. Ima zube oštre od neuporabe. Stoga kada te se sjetim, i plana da ću tetovirati sprejevima planete mjesta, točke na cestama na kojima smo se ljubili kada su bile nevjerojatno prazne, sjetim se također i tvojih očiju i pogleda ti i kamo su ti usne išle i kojeg su okusa, i kažem si da su neke stvari stavljene ovdje za nas da uživamo u njima dok su tamo, i kada odu ne treba gledati dok idu ničim više nego smješkom, jer tako si ih gledao dok su dolazile. Gledaš i dalje, za njima. Bojiš se pogledati u drugu stranu, da vidiš dolaze li koje druge. Sudarit će ti se sa potiljkom i proći te, stoga ćeš im opet leđa gledati. Tvoja su također lijepa. Sa vestom koju si nosila. Pamtim i nju. Tko ne bi.
Možda nije tako loša stvar, gledati u prazno, čekati da dođeš, pomalo uvjeren u sve misli koje si do tada ignorirao, a šapću ti tako dobre, pametne stvari. Šapću da si vrijedan, da ne treba trčati za onima koji trče, da se to radi samo na utrkama, a meni se ne da utrkivati, meni se ljubi na stazi. Neka nas prestignu; to su jedna leđa koje bi mogao gledati. Nedostaješ mi, znaš, i klipsanje po gradu je manje zanimljivo. Inercijom si me dobila, inercijom ću te izgubit. A inercija je jaka stvar. Najčešće je. Stoga ako me uzme i ako se ovo više ne dogodi, ajme, boljeti će. Ne zato što sanjam o idejama van realnih spoznaja, ne zato što manifestiram floskule od plime, ne zato što sam usamljen ili gol, ne zato što želim hodati osamljen kao nosorog, ne zato što me strah tipkati riječi, ne zato što ne znam tko sam kada sam sa tobom ponekad, ne zato što nisam ni sam siguran zašto te želim, ne zato što su najbolje priče one koje imaju priče oko kako su priče krenule, ne zato što ne znam kamo idem sa ovime i kada ću prestati nabrajati, ne zato što govorim prebrzo, ne zato što me ne razumiješ, i ne zato što se previše trudim razumjeti natrag.
Vidiš, znam i sam kada treba stati, sa ovim riječima na primjer, ali ponekad se zaneseš, vidiš, i ne želiš baš stati koliko želiš pisati dalje. Znaš da nisi siguran kamo ideš sa ovom rečenicom. Ili ovom. Ali imaš blagu ideju dodira oko glave koja te tjera na veselje. I možda to jest zato što sada više ne gledam u prazno već u prste koji gore, gore brate, gore za pisanjem ti, mada nikad nećeš ovo pročitati, mada se nadam da hoćeš, mada ću sigurno poslati jedan dan, a datumom dolje, i potpisom od kemijske. Možda i dodam pjesmu koja mi je svirala u pozadini dok sam pisao. Tko će ga znat. Ja sigurno ne.
Stoga, prije nego što me paragrafi odnesu predaleko, kao kamenje koje ne pustiš na vrijeme, stati ću sada. Možeš me samo dobiti natrag javiš li se. I dobit me hoćeš.
Post je objavljen 04.06.2013. u 21:58 sati.