|
Nemam ni trena spekulacije o tome što me pretvorilo u kretenski nadobudnog romantika sa, romatici usrpkos, nesuvislo visokim kriterijima. It was the movies. I trejleri za filmove gdje svi znaju točno što treba reći kako bi bilo rečeno sve što nakon izrečenoga slijedi biti rečeno. Podsjete me na vipove reklame, koje zasita previše mrzim za nekoga tko pokušava ne mrziti, de fakto, previše. Svi su lijepi, svi su mladi, svi su bogati, i planeta nije ovo čudno ponekad mračno mjesto koje jest, i samim time nekako uvijek dilajozi izlaze savršeno, nekako uvijek pravi trenutak dođe kada znaš, for a fact, da slijedi poljubac baš onda kada mora slijediti, u savršeno iskadriranoj slow motion sekvenci kada nam se usne spoje i kada horde bakterija otkriju sasvim novi svijet. Totalno su krivi za to što želim; upoznati nekoga u koga se kretenski zaljubljujem na prvi pogled nakon čega provedem nadolazeće mi dane u unaprijed definiranim spontanim susretima gdje smo oboje preslatko zbunjeni u rečenicama koje imamo za reći, koje su, naravno, "sviđaš mi se i daj me ljubi jebem li te zbunjenog/zbunnjenu" ili ekvivalent iste, nakon čega muzika krene. Ne znamo od kud, ne znamo kako, samo krene. Nema zvučnika nigdje. Ne obziremo se na to. Muzika je. Koga briga od kuda dolazi. Imam poznanicu, jedna od onih o kojoj sam nedavno pisao, koja ima, ili je imala, teoriju da prave veze, veze vrijedne spomena, uvijek imaju neku priču, bilo to simpa upoznavanje ili trenutak prvog poljubca, te sve što krene dogovorenim susretom i predvidljivom šetnjom do kućnog li joj praga uz obligatorni pokušaj poljubca, ne može biti veze vrijedno. Barem ne veze vrijedno spomena. Ne, ona očekuje spektakularnu kolekciju događaja koja završava pričom kakvu niti na papiru nitko ne bi povjerovao u, što je, siguran sam, rezultat njene očite ljepote koja je očita njoj samoj stoga iziskuje od svakog frajera da je glaksija na njegovoj strani kako bi se te fantastične priče zaista i dogodile, jer je njena ljepota vrijedna toga. Siguran sam, također, da su knjige, pjesme i filmski trejleri krivi za njenu percepciju vrijednosti u relacijama. Ništa drugo nije moglo uvjeriti njene demona da je potreban spektakl za prvi poljubac. Ona iziskuje tu spontanu, neobjašnjivu muziku da krene iz nepostojećeg izvora u trenutku poljubca jer samo tako može prepoznati poljubac kao takav. Imao sam prijatelja, koji sada ima ženu i dijete i psa i žarku potrebu da to svima objelodani, sa kojim sam imao neku neobičnu polemiku o kako je seks trebao biti posebno i važno iskustvo između dvoje ljudi, kako ga ne bismo trebali sterilizirati i trivijalizirati u nešto što gubi na magiji svakom nadolazećom penetracijom u novu djevojku, romantik koji jesam, a bio sam, ne znam više jesam li i dalje i što zapravo to podrazumijeva, na što mi je on rekao kako je tužno da sam si poljubac već uništio. Uništio, pitam? Uništio. Iztrivijalizirao. Marginalizirao. Istina je. Ljubio sam mnogo. Sada, pri prvom trenutku, ne prepuštam se, ne naginjem, ne osjećam, srce nije impresionirano, penis baci pogled ali nije ni u letećem startu do adekvatnih motivacija. Koncentriram se na ruku koja ide do obraza, zaore iza do tjemena, iznad vrata, među kosu prsti odu, mrvicu stisnu vrat, gricnem usnu, poljubim gornju, stisnem tijelo uz svoje, automatizirano kao atrakcija u lunaparku. Dobro se ljubim. Zaista se dobro ljubim. Ne za sebe, doduše. Ne znam za koga. Valjda za osobu preko puta. Ima da ti se sviđa sve to. Inače sam si uništio poljubac ni za što. Kada sam se prvi put poljubio imao sam mali broj godina, ne mogu se sjetiti broja ali negdje u četvrtom osnovne škole, što je rano, znam, ali eto dogodilo se, sa djevojkom kratke kose koja je mnogo psovala, na moru pored obale usred mediteranskih biljaka na morem i vjetrom tesanim hridinama, kada sam uz pitanje smijem li krenuo, i, pretpostavka je da bi se preslatko nasmijao da mi netko pusti iznova kao na video vrpci što sam točno radio i kakav točno bio je taj poljubac, jer Bog zna da ja nisam imao pojma što poljubac točno je, ali sam krenuo svejedno. Senzacija tog poljupca u rekolekciji je nestala, sjećam se samo gomilu vlažnosti i pucanja u prazno, no jedno je ostalo. Ostalo je u memoriji kako šećem sa tom djevojkom, koja je, kudos za mene, bila osmi razred ili takvo što no svakako starija, i kada sam se, ej, tresao. Tresao pod pete mi do kose. Čitavo je tijelo podrhtavalo u kompletno mi nepoznatoj senzaciji koju nisam imao čast osjetiti nakon, ikada. I bilo mi je hladno. Žarko hladno. I rekao sam joj to, na što je, mnogo kul i spretno, rekla da nju ljubav grije, što je pizdarija na koju bi se danas kretenski nasmijao ali ajde, bili smo deca. To je bio moj prvi poljubac. I možda je očito da trebamo muziku, i slow motion i priče iza svakog poljupca. Možda više nije dovoljno biti sam sa svemirom i djevojkom ti preko puta pred očima galaksije da doživiš ono za što si stavljen ovdje da doživiš. Možda su nam percepcije toliko prekrcane da u nedostacima galame ne kužimo ništa. Možda je Huxley imao pravo. Možda smo aparati gladni emocija. Godinama kasnije gledam trejler za romantičnu komediju, i kupi me. Njen sam. Par vješto izrezanih kadrova i uzet sam, u potpunosti. Stoga možda i nismo samo aparati. Možda sam samo zaboravio.  |
|
Imao sam dojam da se ovo moglo dogoditi. Nije da često predvidim spektakularne pizdarije u nastajanju no ovo je svakako bila jedna od. I dojmovi kakvi jesu, a onakvi su kakvi ne mogu definirati jer mi se čini da su važniji nego što ih mogu opipati riječima, ovaj specifičan dojam diskardrirao sam neartikulirano u neke sekcije uma gdje diskadrirani dojmovi liježu kada više nisu od koristi. Barem naočigled, jer su sigurno od neke koristi nekome, negdje, no koja je to korist bila bilo je na vrhuncu ne uspijevanja prodrijeti do mene u ključno vrijeme potrebe da prodrije i upozori me prijateljski da stvari koje urlaju na mene da će se druge stvari dogoditi u skorije vrijeme nisu stvari kojima se gleda u zube. Jer najčešće su sasvim bijeli i oštri. Zato im se tamo i ne gleda. Jer tko želi to vidjeti, zapravo? Ja sigurno ne. Stoga kada mi je rekla što želi od mene, i kada sam se našao kao stojim ispred nje kretenski sa jednako ako ne i više kretenskim izrazom na zbunjenom mi licu, taj diskadrirani dojam dogegao je do mene gerilski u žbunju mi uma i šapnuo mi pobjedonosno i inatljivo da je ovo ono što mi je pokušalo objasniti da slijedi. Kreten ja koji ga nisam slušao. No nije pomoglo to saznanje dok sam stajao tamo i gledao ju, sa kosom koja vijori u spiralu oko vrata pa pred rame joj, veličanstveno, i sa nogama prekrivenim tim crnim štramplama, ako to nisu samo čarape, koje joj definiraju noge na način na koji mi je objašnjavala par godina ranije da čarape ili štrample lijepo definiraju noge dok sam se ja pravio nezainteresiranim, i slušao kako nervozno pokušava doći do finala monologa kojega mi je tako nespremno pripremila dan ranije no zaboravila sve smjernice pa samo ušla u to nespremno i amaterski, i mada mi nije bilo jasno unaprijed što mi govori i čemu tim govorom ide, onaj spomenuti dojam bio je jedan od faktora koji me je upućivao na to da ne može biti dobro, što god to je. I ako je sve ovo što pišem nedefinirano i maglovito to je tu kako bi prenio dojam kompletne dezorijentacije koja je bila posrijedi kao dominantna sila u prostoriji, koja je sasvim slučajno bila njena kuhinja u koju me je pozvala kako bi mi kavu napravila ili dvije, znajući da ju ne pijem koju sam popio svejedno. Dan ranije mi je govorila kako ju smeta nešto no da ne zna točno kako da mi predoči u kojem grmu zec leži, i kako se spomenuti grm zove. Kraljo, zove se Kraljo, no do te informacije nisam imao prilike domoći u tom trenutku, stoga sam samo klimao glavom mada smo govorili preko telefona stoga je malo tko imao od mojeg klimanja ikakve koristi osim pokojeg prolaznika koji me pikirao za nekoga tko klimanjem drži stvari pod kontrolom, što je dovoljno daleko od istine da nema nikakvog smisla. Klimanje se nastavilo do trena kada sam spremio mobitel u džep i zaustavio si glavu u saznanju da ju i dalje klimam, savršeno uvjeren da je problem ljubavne prilike kojoj sam ja osnovna i jedina točka. Toliko uvjeren u to sam bio da je parfem koji se krije na policama prašine i knjiga iznad pisaćeg mi stola bio preslatko zabezveknut mojom pojavom i ulogom koju sam od njega tražio da bude, stoga mu je trebao jedan više stisak da me zašprica i proglasi dovoljno spremnim za konfrontaciju koja slijedi. Što, kao fus nota, nema previše smisla jer ako nešto slijedi znači da dolazi s traga. Ovo je došlo sa prijeda. Kao šamar nevjernima ili loša muzika pijanima. Uvela me u spomenutu kuhinju i posjela skupljenih prstiju u gestu koju vežem uz nervozu mada možda nema sa nervozom nikakve veze. Njeno tijelo i govor istoga nisam znao čitati ništa više nego što znam sada, a sada ne znam nimalo. Ništa od njenog tijela, zapravo, nisam naučio. I gotovo se vidim, tada kako sjedam na nadasve neudobnu kuhinjsku šank stolicu kompletno uvjeren da ću takve stvari itekako i ubrzo od nje naučiti. Što nisam, naravno, no priče imaju tendenciju biti pričane nakon što se priča dogodi, stoga nisam to znao tada, tada dok sam mentalno prolazio kroz kosu joj samo da je uneredim i vidim do kud mogu ići, ne slušavši je niti popratno dok nije došla do onoga što sam mislio da će biti izjava ljubavi, koje više nitko ne izjavljuje jer se smatra neromantičnim, što zapravo i je. No da je to netko rekao svim onim trubadurima stoljećima prije, malo koja ljubavna balada bi učinila svoje. Pogledala me u oči, primila za ruke, i rekla mi riječi koje nisam siguran da ću zaboraviti ni tri godine kasnije. "Kraljo..." rekla je. Što, znam, nije količina riječi koliko je jedna, no u tom trenutku nije bilo ni trenutka važno što slijedi nakon tog imena. Niti jedna rečenična konstrukcija nije mogla vodu odvesti na moj mlin. Moj usamljen, prašnjav, frustrian mlin. Koji se u tom trenutku, siguran sam, kretao u krivom smjeru na trenutak prije ponovnog nesvečanog mira. I nisam siguran da me zanimalo što slijedi ovak i onak, no poslušao sam svejedno, jer sam depresivna sorta kretena koja nije htjela reagirati u tom specifičnom trenutku nego sat dva kasnije kada sam sasvim nezasluženo bio pasivno agresivan tipu u auto do mene, negdje na crvenom na raskrižju koje je postalo zeleno par sekudni ranije samo da makne moju nadrkanost ća od sebe što prije. Tada, doduše, u trenutku ljubavne izjave koja nije bila sasvim meni upućena, svi oskari ove planete bili bi mi dodjeleni samo za sposobnost mi stajanja na mjestu uz istu ekspresiju, koja tada nije imala previše smisla jer sam i dalje bio zamrznut u onom pogledu u usne koji dajem kada promatrača želim ljubiti u usne. Odmrznuo sam se na vrijeme i baš tada popio tu kavu koju nisam htio piti samo da mi da nešto za raditi dok sam ju sustavno kretao mrziti. Krenuo sam od kose koja ide u spiralu oko vrata pa pred rame i na jebene štrample na lijepo definiranim nogama joj. I kako točno da je pogledam u te plave oči i objasnim joj da je želim, bez da joj kažem da ju želim i time sjebem što god ima biti sjebano kada se te riječi izgovore? Navodno, a ovo je podkrijepeno godinama tesanja kroz praksu, djevojke imaju tendencije nesuvislog bijega kada im izraziš simpatije koje im nisu simpatične. U toj bi se nekakvoj situaciji našao izrekavši joj tu rečenicu, što tu rečenicu čini toliko više neizgovorenom. Ne, izabrati ću neku manje katastrofalnu, nešto kao, dobro, kada ti paše ić na taj dejt? Jer to je ono što je htjela od mene. Da joj sredim dejt sa Kraljom. Njena prava strategija, koju mi je nonšalantno prenjela neznajući koliko mi svaki stadij spomenute strategije ide na kurac, bila je da izađem sa njim van negdje na neko mjesto gdje ljudi izlaze van, kako bi se ona našla u tom, o sasvim slučajnom prolazu i naletjela taman na vrijeme kada sam uputio prstom na njega i rekao "ovo je Kraljo" sa kretenskim smješkom kojim sam se uvjeravao da mi je zapravo sve ovo samo smješno, pa da, samo smješno, tko bi, zapravo, htio imati išta sa ovom droljom. Ja. Ja želim nešto sa ovom droljom, su riječi koje joj nisam izgovorio poradi spomenutih razloga, no nisu bile ništa manje točne usprkos njihovoj tišini, tišini koja je preuzela uzde od te neizgovorene rečenice nadalje, kojom sam pustio da prevlada konverzacija dvoje ljudi predamnom, jednu od kojih sam htio ljubiti svega dan prije, drugog od kojih nisam nikada voljeo no sada mi je nekako neutralan u količini ne voljenja kojeg sam bacao na njega pogledom dok je on svojim obarao što god se obara u takvom kontekstu. Ne, ozbiljno? Što se obara? Što točno oboriti znači? To je nešto agresivno, nije li? Kako se to točno može činiti u ljubavnom kontekstu, kako? I znam da sam se pitao takva nekakva pitanja na putu prema autu, parkiranog vani u na hendikapiranom mjestu kojim sam si htio stvoriti izgovor da moram pobjeć van prije nego što ih upoznam. Nisu ga digli. On nju je. Tri godine kasnije, ona rađa njegovo dijete. Sjedi na nekakvom stolu kojeg mogu samo zamišljati u nedostatku vizije kako ta soba gdje se ljudi rađaju izgleda, okružena drugim već rođenim ljudima u bijelim kutama, jedan od kojih ponavalja da tiska ( hvala ), draga, tiska, dok joj tip, uzgredno onaj isti sa kojim se nisam ni vidio ni čuo tri godine nakon tog dejta, drži za ruku i ponavlja da tiska, draga, tiska, nakon čega je uz mnogo vike izašlo dijete van koje je, djelom, plod mojih matchmaking sposobnosti. To dijete je, jednim redom, tu radi mene. Siguran sam da bi već netko drugi sredio taj dejt no kako sam ja bio taj, to dijete bi mi trebalo biti zahvalno što je ovdje. Nezahvalno derište. Ošišala se u međuvremenu.  |
|
Prije sto godina, što je totalno netočno, bilo je to prije pet, šest, sedam maksimalno, imao sam prijatelja za kojeg se moglo reći da mi je bio najbolji, utoliko što, u nekom razumnom odnosu, bi on zaista bio moj najbolji prijatelj. Svi elementi bili su prisutni, od onih elemenata koji moraju biti prisutni kako bi se signifiralo prijateljstvo. Ovo "signifiralo" sam ukrao od "which would signify..." što, znam, nema nikakvog smisla. Probajte ubacit neku svoju riječ. I podijelite je samnom. Ali probajmo izbjegnut "podrazumijevalo" jer ima žutu boju i ne sviđa mi se. Stoga ta dva prijatelja čije je prijateljstvo nosilo sa sobom sve pojedinosti koje ga čine prijateljstvom, sa vremenom, ili oduvijek, uvodilo je elemente koje su nas, na kraju, razdvojili. Ljubomora je bila česti gost. Da ne nabrajam druge, što neću jer mnoge nisam ni sam prepoznao, velkom im broju unatoč. I sada smo manje prijatelji koliko stari poznanici koji su se nakon godina svađa i nerazumijevanja razišli, svatko na svoju stranu. Tu i tamo se vidimo, na cesti ili po birtijama, i meni treba trenutak dva da sliku tog čovjeka katapultiram u mladost, i sjetim ga se kad smo bili zaista dobri, ako je taj period ikada postajao. Mislim da nam je obojici žao što smo se raspali, kao bend bez inspiracije, ali niti jedan od nas ne zna više vratiti to natrag. Sumnjam. Bili bi smo previše oprezni. I kao mnoge stvari koje forsiraš, ovo bi forsiralo natrag, kao boca puna vode u koju više ne stane stoga curi na sve strane. No, prije tog broja godina koje sam spomnijao gore, pisao sam o njegovoj djevojci koja je u jednom trenu ili drugom bila zaljubljena u njega. To nije trajalo dovoljno dugo, ta zaljubljenost, i nakon par godina navlačenja tog prekida, on je zaista došao. Jer neki prekidi traju pola sata. Neki pola godine. Sa svim isprikama i uvjeravanjima koji sa njima idu. Vozio je, kreten, iz jednog djela hrvatske u drugi samo da se pomire oko svađe preko telefona. Nikad nisam pratio kronologiju tog prekida, zapravo, stoga ne znam što je bio razlog te svađe, ili bilo koje svađe koja je slijedila, ali moja zadnja rekolekcija neki tulum, možda nova godina, gdje je njeno lice odavalo more tuge i nezadovoljstva, crno potonulo lice koje je inače iskon veselja, i to onog fejk veselja kojeg samo određene djevojke znaju isfurat, i zapravo, od tada na dalje nisam siguran jesam li ih ikada vidio skupa. Njihov je konačan prekid bio nagao i grub, kao flaster sa koljena diva, i ne znam jesu li ili nisu ikada razgovarali nakon toga. Sa njom nisam ni ja, kako sam preuzeo neku frajersku inicijativu ignorirat je jer mi je "povrijedila prijatelja", što, naravno, ne nosi puno istine sa sobom. Ono što me zbunilo bila je konverzacija između ta dva stara prijatelja, već na pomolu prijateljstva, kada me nazvao i pitao jesam li ju ikada ljubio, ili što već. Naravno da nisam, i naravno da se nisam pravio da to nisam htio, ali to puno prije, tek kada ili prije nego što su kretali u tu vezu, no ono što je prepričao bio je razgovor između nje i njega, mnogo nakon prekida, koliko se sjećam, gdje ju je pitao je li ga ili nije ikada varala, na što je, istina to bilo ili ne, a kasnije je povukla da se ništa od toga čovjeka ne može vjerovati, odgovorila da ga jest varala. Samnom. U glavi. I nakon pola satnog uvjeravanja da se to nije dogodilo čovjeku za kojeg me nije bilo briga hoće li ili ne povjerovati, poklopili smo svoje slušalice i ja sam stao razmišljati o tome. Ili sam legao razmišljati o tome, ne sjećam se. I dok sam ležao tako i razmišljao o tome, vratila mi se slika nje na jednog od prvih inMusica, gdje samo na tren ili dva otišli od njega, možda na wc, ili ne znam, negdje, ali smo se našli na nasipu i promatrali automobile sa druge strane jezera, i kako su svjetla ostavljala tragove, kao da nas pokušavaju dohvatiti, popreko kanala sve do naših nogu. Pitala me o čemu razmišljam, tada. I sjećam se kako sam svijesno rekao, u sebi, da ne želim i da nikada neću htjeti ljubiti djevojku moga prijatelja, jer je to nešto što bi on napravio (govorio sam si već tada), ali bilo mi je jasno što je pitala. Bilo je i njoj. I kada sam naglo promjenio temu, zapravo, kada sam uputio na te zrake tih automobila po jezeru, prešla je preko toga i nikada nismo razgovarali o tome. Danas ne znam je li zapravo pitala želim li ju ili ne. Tada sam bio uvjeren da je. Možda je jednoga dana i pitam. Mada sumnjam. Ona je kompletno druga osoba sad. No, dok su to dvoje bili zaljubljeni i na iskonu veselja veze i ljubavi ili kako god, išli su na izlete naokolo. On je vozio auto kojeg je dobio od roditelja. Ona je sjedila pored njega i smješila se. I, kako to obično biva sa parovima koji su zaljubljeni, imali su tendenciju reklamirat se po internetima, kao u strahu da ako drugi ne znaju da su zaljubljeni da će ta zaljubljenost nekako nestati. Jedan od tih izleta dogodio se na zimu, i na nekoj livadi stali su i slagali snjegovića. Znam to, jer sam dobio MMS, u danima kada su se MMSovi i dalje slali, sa nasmiješenih njih dvoje kako su sagradili snjegovića. I nije mi i dalje jasno zašto su htjeli da znam to, ali saznao sam, uz njihovu pomoć, koliko su sretni i zaljubljeni. Pisao sam o tome. Negdje dolje u bespućima bloga nalazi se post, ljubavni, i nadasve lijep, o toj fotki koju su mi poslali, i o tome kako sanjarim graditi snjegovića i ja jednoga dana, sa nekim. Svih tih godina kasnije, i ovo je zapravo jedino što sam htio napisati no nekim stvarima treba uvod, gledam fotografije te djevojke sa novim li momkom, drugim po redu od mojeg bivšeg prijatelja, sa kojim putuje po planeti koja nekako uvijek izgleda šarena na njihovim fotografijama, gdje je bilje malo više zeleno i gdje je nebo malo više plavo, i gdje se oboje smiješe malo više nego što bi bilo potrebno no ne dovoljno snažno da u njenim očima i dalje ne vidim one iste oči one djevojke od prije, koje nešto govore no ni sam ne znam što. Oni su veseli i lijepi, ko u Vipovoj reklami, i svi poljupci i svi zagrljaji i sreća, svako veselje i ugoda i spas planete nalazi se na tim fotkama, koje opet, u njenom stilu, i u stilu svih tih zaljubljenih parova ikad, reklamiraju po internetima. Pokušavam dešifrirat u sebi koji dio mene pokušava biti dovoljno glasan da si ne čujem veselje za njih, i hoću li dopustit toj ljubomori ili tom jalu da im se ne nasmješim, jer kurac, sretni su, treba im se nasmješiti, no ono što mi ostaje, ono što me natjeralo da pišem o tome, bila je reklolekcija na moga prijatelja, i vrijeme koja nas je razdvojilo.  |
| < | svibanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
