Pregled posta

Ahoy, Sivler, Away.

Prije sto godina, što je totalno netočno, bilo je to prije pet, šest, sedam maksimalno, imao sam prijatelja za kojeg se moglo reći da mi je bio najbolji, utoliko što, u nekom razumnom odnosu, bi on zaista bio moj najbolji prijatelj. Svi elementi bili su prisutni, od onih elemenata koji moraju biti prisutni kako bi se signifiralo prijateljstvo. Ovo "signifiralo" sam ukrao od "which would signify..." što, znam, nema nikakvog smisla. Probajte ubacit neku svoju riječ. I podijelite je samnom. Ali probajmo izbjegnut "podrazumijevalo" jer ima žutu boju i ne sviđa mi se.

Stoga ta dva prijatelja čije je prijateljstvo nosilo sa sobom sve pojedinosti koje ga čine prijateljstvom, sa vremenom, ili oduvijek, uvodilo je elemente koje su nas, na kraju, razdvojili. Ljubomora je bila česti gost. Da ne nabrajam druge, što neću jer mnoge nisam ni sam prepoznao, velkom im broju unatoč. I sada smo manje prijatelji koliko stari poznanici koji su se nakon godina svađa i nerazumijevanja razišli, svatko na svoju stranu. Tu i tamo se vidimo, na cesti ili po birtijama, i meni treba trenutak dva da sliku tog čovjeka katapultiram u mladost, i sjetim ga se kad smo bili zaista dobri, ako je taj period ikada postajao. Mislim da nam je obojici žao što smo se raspali, kao bend bez inspiracije, ali niti jedan od nas ne zna više vratiti to natrag. Sumnjam. Bili bi smo previše oprezni. I kao mnoge stvari koje forsiraš, ovo bi forsiralo natrag, kao boca puna vode u koju više ne stane stoga curi na sve strane.

No, prije tog broja godina koje sam spomnijao gore, pisao sam o njegovoj djevojci koja je u jednom trenu ili drugom bila zaljubljena u njega. To nije trajalo dovoljno dugo, ta zaljubljenost, i nakon par godina navlačenja tog prekida, on je zaista došao. Jer neki prekidi traju pola sata. Neki pola godine. Sa svim isprikama i uvjeravanjima koji sa njima idu. Vozio je, kreten, iz jednog djela hrvatske u drugi samo da se pomire oko svađe preko telefona. Nikad nisam pratio kronologiju tog prekida, zapravo, stoga ne znam što je bio razlog te svađe, ili bilo koje svađe koja je slijedila, ali moja zadnja rekolekcija neki tulum, možda nova godina, gdje je njeno lice odavalo more tuge i nezadovoljstva, crno potonulo lice koje je inače iskon veselja, i to onog fejk veselja kojeg samo određene djevojke znaju isfurat, i zapravo, od tada na dalje nisam siguran jesam li ih ikada vidio skupa. Njihov je konačan prekid bio nagao i grub, kao flaster sa koljena diva, i ne znam jesu li ili nisu ikada razgovarali nakon toga. Sa njom nisam ni ja, kako sam preuzeo neku frajersku inicijativu ignorirat je jer mi je "povrijedila prijatelja", što, naravno, ne nosi puno istine sa sobom.

Ono što me zbunilo bila je konverzacija između ta dva stara prijatelja, već na pomolu prijateljstva, kada me nazvao i pitao jesam li ju ikada ljubio, ili što već. Naravno da nisam, i naravno da se nisam pravio da to nisam htio, ali to puno prije, tek kada ili prije nego što su kretali u tu vezu, no ono što je prepričao bio je razgovor između nje i njega, mnogo nakon prekida, koliko se sjećam, gdje ju je pitao je li ga ili nije ikada varala, na što je, istina to bilo ili ne, a kasnije je povukla da se ništa od toga čovjeka ne može vjerovati, odgovorila da ga jest varala. Samnom. U glavi. I nakon pola satnog uvjeravanja da se to nije dogodilo čovjeku za kojeg me nije bilo briga hoće li ili ne povjerovati, poklopili smo svoje slušalice i ja sam stao razmišljati o tome. Ili sam legao razmišljati o tome, ne sjećam se. I dok sam ležao tako i razmišljao o tome, vratila mi se slika nje na jednog od prvih inMusica, gdje samo na tren ili dva otišli od njega, možda na wc, ili ne znam, negdje, ali smo se našli na nasipu i promatrali automobile sa druge strane jezera, i kako su svjetla ostavljala tragove, kao da nas pokušavaju dohvatiti, popreko kanala sve do naših nogu. Pitala me o čemu razmišljam, tada. I sjećam se kako sam svijesno rekao, u sebi, da ne želim i da nikada neću htjeti ljubiti djevojku moga prijatelja, jer je to nešto što bi on napravio (govorio sam si već tada), ali bilo mi je jasno što je pitala. Bilo je i njoj. I kada sam naglo promjenio temu, zapravo, kada sam uputio na te zrake tih automobila po jezeru, prešla je preko toga i nikada nismo razgovarali o tome. Danas ne znam je li zapravo pitala želim li ju ili ne. Tada sam bio uvjeren da je. Možda je jednoga dana i pitam. Mada sumnjam. Ona je kompletno druga osoba sad.

No, dok su to dvoje bili zaljubljeni i na iskonu veselja veze i ljubavi ili kako god, išli su na izlete naokolo. On je vozio auto kojeg je dobio od roditelja. Ona je sjedila pored njega i smješila se. I, kako to obično biva sa parovima koji su zaljubljeni, imali su tendenciju reklamirat se po internetima, kao u strahu da ako drugi ne znaju da su zaljubljeni da će ta zaljubljenost nekako nestati. Jedan od tih izleta dogodio se na zimu, i na nekoj livadi stali su i slagali snjegovića. Znam to, jer sam dobio MMS, u danima kada su se MMSovi i dalje slali, sa nasmiješenih njih dvoje kako su sagradili snjegovića. I nije mi i dalje jasno zašto su htjeli da znam to, ali saznao sam, uz njihovu pomoć, koliko su sretni i zaljubljeni. Pisao sam o tome. Negdje dolje u bespućima bloga nalazi se post, ljubavni, i nadasve lijep, o toj fotki koju su mi poslali, i o tome kako sanjarim graditi snjegovića i ja jednoga dana, sa nekim.

Svih tih godina kasnije, i ovo je zapravo jedino što sam htio napisati no nekim stvarima treba uvod, gledam fotografije te djevojke sa novim li momkom, drugim po redu od mojeg bivšeg prijatelja, sa kojim putuje po planeti koja nekako uvijek izgleda šarena na njihovim fotografijama, gdje je bilje malo više zeleno i gdje je nebo malo više plavo, i gdje se oboje smiješe malo više nego što bi bilo potrebno no ne dovoljno snažno da u njenim očima i dalje ne vidim one iste oči one djevojke od prije, koje nešto govore no ni sam ne znam što. Oni su veseli i lijepi, ko u Vipovoj reklami, i svi poljupci i svi zagrljaji i sreća, svako veselje i ugoda i spas planete nalazi se na tim fotkama, koje opet, u njenom stilu, i u stilu svih tih zaljubljenih parova ikad, reklamiraju po internetima.

Pokušavam dešifrirat u sebi koji dio mene pokušava biti dovoljno glasan da si ne čujem veselje za njih, i hoću li dopustit toj ljubomori ili tom jalu da im se ne nasmješim, jer kurac, sretni su, treba im se nasmješiti, no ono što mi ostaje, ono što me natjeralo da pišem o tome, bila je reklolekcija na moga prijatelja, i vrijeme koja nas je razdvojilo.






Post je objavljen 01.05.2013. u 10:07 sati.