Pregled posta

Ne smiješ brisati kad valja.

Imao sam dojam da se ovo moglo dogoditi. Nije da često predvidim spektakularne pizdarije u nastajanju no ovo je svakako bila jedna od. I dojmovi kakvi jesu, a onakvi su kakvi ne mogu definirati jer mi se čini da su važniji nego što ih mogu opipati riječima, ovaj specifičan dojam diskardrirao sam neartikulirano u neke sekcije uma gdje diskadrirani dojmovi liježu kada više nisu od koristi. Barem naočigled, jer su sigurno od neke koristi nekome, negdje, no koja je to korist bila bilo je na vrhuncu ne uspijevanja prodrijeti do mene u ključno vrijeme potrebe da prodrije i upozori me prijateljski da stvari koje urlaju na mene da će se druge stvari dogoditi u skorije vrijeme nisu stvari kojima se gleda u zube. Jer najčešće su sasvim bijeli i oštri. Zato im se tamo i ne gleda. Jer tko želi to vidjeti, zapravo? Ja sigurno ne.

Stoga kada mi je rekla što želi od mene, i kada sam se našao kao stojim ispred nje kretenski sa jednako ako ne i više kretenskim izrazom na zbunjenom mi licu, taj diskadrirani dojam dogegao je do mene gerilski u žbunju mi uma i šapnuo mi pobjedonosno i inatljivo da je ovo ono što mi je pokušalo objasniti da slijedi. Kreten ja koji ga nisam slušao. No nije pomoglo to saznanje dok sam stajao tamo i gledao ju, sa kosom koja vijori u spiralu oko vrata pa pred rame joj, veličanstveno, i sa nogama prekrivenim tim crnim štramplama, ako to nisu samo čarape, koje joj definiraju noge na način na koji mi je objašnjavala par godina ranije da čarape ili štrample lijepo definiraju noge dok sam se ja pravio nezainteresiranim, i slušao kako nervozno pokušava doći do finala monologa kojega mi je tako nespremno pripremila dan ranije no zaboravila sve smjernice pa samo ušla u to nespremno i amaterski, i mada mi nije bilo jasno unaprijed što mi govori i čemu tim govorom ide, onaj spomenuti dojam bio je jedan od faktora koji me je upućivao na to da ne može biti dobro, što god to je. I ako je sve ovo što pišem nedefinirano i maglovito to je tu kako bi prenio dojam kompletne dezorijentacije koja je bila posrijedi kao dominantna sila u prostoriji, koja je sasvim slučajno bila njena kuhinja u koju me je pozvala kako bi mi kavu napravila ili dvije, znajući da ju ne pijem koju sam popio svejedno. Dan ranije mi je govorila kako ju smeta nešto no da ne zna točno kako da mi predoči u kojem grmu zec leži, i kako se spomenuti grm zove. Kraljo, zove se Kraljo, no do te informacije nisam imao prilike domoći u tom trenutku, stoga sam samo klimao glavom mada smo govorili preko telefona stoga je malo tko imao od mojeg klimanja ikakve koristi osim pokojeg prolaznika koji me pikirao za nekoga tko klimanjem drži stvari pod kontrolom, što je dovoljno daleko od istine da nema nikakvog smisla. Klimanje se nastavilo do trena kada sam spremio mobitel u džep i zaustavio si glavu u saznanju da ju i dalje klimam, savršeno uvjeren da je problem ljubavne prilike kojoj sam ja osnovna i jedina točka. Toliko uvjeren u to sam bio da je parfem koji se krije na policama prašine i knjiga iznad pisaćeg mi stola bio preslatko zabezveknut mojom pojavom i ulogom koju sam od njega tražio da bude, stoga mu je trebao jedan više stisak da me zašprica i proglasi dovoljno spremnim za konfrontaciju koja slijedi. Što, kao fus nota, nema previše smisla jer ako nešto slijedi znači da dolazi s traga. Ovo je došlo sa prijeda. Kao šamar nevjernima ili loša muzika pijanima. Uvela me u spomenutu kuhinju i posjela skupljenih prstiju u gestu koju vežem uz nervozu mada možda nema sa nervozom nikakve veze. Njeno tijelo i govor istoga nisam znao čitati ništa više nego što znam sada, a sada ne znam nimalo. Ništa od njenog tijela, zapravo, nisam naučio. I gotovo se vidim, tada kako sjedam na nadasve neudobnu kuhinjsku šank stolicu kompletno uvjeren da ću takve stvari itekako i ubrzo od nje naučiti. Što nisam, naravno, no priče imaju tendenciju biti pričane nakon što se priča dogodi, stoga nisam to znao tada, tada dok sam mentalno prolazio kroz kosu joj samo da je uneredim i vidim do kud mogu ići, ne slušavši je niti popratno dok nije došla do onoga što sam mislio da će biti izjava ljubavi, koje više nitko ne izjavljuje jer se smatra neromantičnim, što zapravo i je. No da je to netko rekao svim onim trubadurima stoljećima prije, malo koja ljubavna balada bi učinila svoje. Pogledala me u oči, primila za ruke, i rekla mi riječi koje nisam siguran da ću zaboraviti ni tri godine kasnije.

"Kraljo..." rekla je. Što, znam, nije količina riječi koliko je jedna, no u tom trenutku nije bilo ni trenutka važno što slijedi nakon tog imena. Niti jedna rečenična konstrukcija nije mogla vodu odvesti na moj mlin. Moj usamljen, prašnjav, frustrian mlin. Koji se u tom trenutku, siguran sam, kretao u krivom smjeru na trenutak prije ponovnog nesvečanog mira. I nisam siguran da me zanimalo što slijedi ovak i onak, no poslušao sam svejedno, jer sam depresivna sorta kretena koja nije htjela reagirati u tom specifičnom trenutku nego sat dva kasnije kada sam sasvim nezasluženo bio pasivno agresivan tipu u auto do mene, negdje na crvenom na raskrižju koje je postalo zeleno par sekudni ranije samo da makne moju nadrkanost ća od sebe što prije. Tada, doduše, u trenutku ljubavne izjave koja nije bila sasvim meni upućena, svi oskari ove planete bili bi mi dodjeleni samo za sposobnost mi stajanja na mjestu uz istu ekspresiju, koja tada nije imala previše smisla jer sam i dalje bio zamrznut u onom pogledu u usne koji dajem kada promatrača želim ljubiti u usne. Odmrznuo sam se na vrijeme i baš tada popio tu kavu koju nisam htio piti samo da mi da nešto za raditi dok sam ju sustavno kretao mrziti. Krenuo sam od kose koja ide u spiralu oko vrata pa pred rame i na jebene štrample na lijepo definiranim nogama joj.

I kako točno da je pogledam u te plave oči i objasnim joj da je želim, bez da joj kažem da ju želim i time sjebem što god ima biti sjebano kada se te riječi izgovore? Navodno, a ovo je podkrijepeno godinama tesanja kroz praksu, djevojke imaju tendencije nesuvislog bijega kada im izraziš simpatije koje im nisu simpatične. U toj bi se nekakvoj situaciji našao izrekavši joj tu rečenicu, što tu rečenicu čini toliko više neizgovorenom. Ne, izabrati ću neku manje katastrofalnu, nešto kao, dobro, kada ti paše ić na taj dejt?

Jer to je ono što je htjela od mene. Da joj sredim dejt sa Kraljom. Njena prava strategija, koju mi je nonšalantno prenjela neznajući koliko mi svaki stadij spomenute strategije ide na kurac, bila je da izađem sa njim van negdje na neko mjesto gdje ljudi izlaze van, kako bi se ona našla u tom, o sasvim slučajnom prolazu i naletjela taman na vrijeme kada sam uputio prstom na njega i rekao "ovo je Kraljo" sa kretenskim smješkom kojim sam se uvjeravao da mi je zapravo sve ovo samo smješno, pa da, samo smješno, tko bi, zapravo, htio imati išta sa ovom droljom.

Ja. Ja želim nešto sa ovom droljom, su riječi koje joj nisam izgovorio poradi spomenutih razloga, no nisu bile ništa manje točne usprkos njihovoj tišini, tišini koja je preuzela uzde od te neizgovorene rečenice nadalje, kojom sam pustio da prevlada konverzacija dvoje ljudi predamnom, jednu od kojih sam htio ljubiti svega dan prije, drugog od kojih nisam nikada voljeo no sada mi je nekako neutralan u količini ne voljenja kojeg sam bacao na njega pogledom dok je on svojim obarao što god se obara u takvom kontekstu. Ne, ozbiljno? Što se obara? Što točno oboriti znači? To je nešto agresivno, nije li? Kako se to točno može činiti u ljubavnom kontekstu, kako? I znam da sam se pitao takva nekakva pitanja na putu prema autu, parkiranog vani u na hendikapiranom mjestu kojim sam si htio stvoriti izgovor da moram pobjeć van prije nego što ih upoznam. Nisu ga digli. On nju je.

Tri godine kasnije, ona rađa njegovo dijete. Sjedi na nekakvom stolu kojeg mogu samo zamišljati u nedostatku vizije kako ta soba gdje se ljudi rađaju izgleda, okružena drugim već rođenim ljudima u bijelim kutama, jedan od kojih ponavalja da tiska ( hvala ), draga, tiska, dok joj tip, uzgredno onaj isti sa kojim se nisam ni vidio ni čuo tri godine nakon tog dejta, drži za ruku i ponavlja da tiska, draga, tiska, nakon čega je uz mnogo vike izašlo dijete van koje je, djelom, plod mojih matchmaking sposobnosti. To dijete je, jednim redom, tu radi mene. Siguran sam da bi već netko drugi sredio taj dejt no kako sam ja bio taj, to dijete bi mi trebalo biti zahvalno što je ovdje. Nezahvalno derište.

Ošišala se u međuvremenu.






Post je objavljen 07.05.2013. u 20:48 sati.