|
Postoji blaga mogućnost da moji demoni hodaju pored mene po cesti, raspoređeni ko smogovci, svakome na vidjelo. Imam dojam da će me jedan od ovih dana netko upozoriti da me prate, ili da je jedan zaostao, kao da mi je, ne znam, pala rukavica. Imam dojam da su njihova imena poznata svima pred mene, te da sam jedini koji ne vidi njihova imena naštampana na majica im. Također imam sumljivu sumnju da ću ikada biti sa njima na ti, ili na vi, ili na išta, zapravo. Biti ćemo kao stari frendovi koji nikad nisu bili frendovi, kao klub nogometaša u kojem nikada nije bio a sanja o, kao sjena koja ima tendenciju ne pratiti te kada nitko ne gleda. Znam to. Ona i pingvini u frižideru. Imam dojam da neke stvari nikad neće biti objašnjene, ponajviše meni, i kako je jedna od tih fantastičnih pojedinosti pravila igre gumi-gumi, koju, pretpostavljam, demoni igraju kada spavam ili uđem u T-com. Jer u neka mjesta ni oni ne zalaze. Također, imam znatno sumnjiviji dojam da su pravila gumi-gumija zataškana sa razlogom, prenesena kroz desetljeća od djevojčice do djevojčice koja ih trenutno zaboravi kada se najmanje tome nada, jer su neke stvari u kombi sa Ljubavi, koja ih je nafukala da se sve treba čekati dok gospođa Nada ne oda ća. Znam, činjenično, što je super riječ u ovom kontekstu, da moji demoni čekaju u redu za poštu odmah do mene, te da će pristojno prošetati to šaltera mada nemaju ništa nikome za poslati osim meni, a za to imaju ekspresnu liniju kojoj bi mobilni operatori mogli zavidjeti. Tada će, na šalteru, napraviti facu da su zaboravili, ili se samo nasmješiti gospođi Teti za istim, koja ih možda i primjeti, tko će ga znat, kojoj nitko ne bi vjerovao čak i da na njih ukaže pažnju ili dve, a uostalom, ima još ljudi u redu, ima da se primi posla jer u protivnom nikad ništa neće biti poslano igdje ikome, markama unatoč. Kao ona plava koverta do Tete u kojoj novci su za potplatu, za čije gazda im nikad nije razumio pravilnu upotrebu. Ova kretenska digresija je tu jer mi se sviđa i nema ništa što možete napraviti o tome. Dojmovi su tu da se imaju, i jedan od njih mi šapće da su moji demoni frendovi sa svim ljudima sa kojima ja nisam, a, ponekad, i jesam. Imam dojam da me tračaju i jednoj i drugoj skupini, al onako, meni na očigled, mada ih ne vidim, ali barem se ne trude raditi mi to iza leđa, što, zapravo, nije loše mjesto za tračati nekoga. Što ako tračaš o naročito ružnom prištu na ramenima ti koji se vide isključivo sa tog kuta gledanja, mislim, nemreš tračat ono što ne vidiš. Kažem ja i shvatim što sam rekao sekundu kasnije nego što bi se mogao izvuči da nije prekasno. I nije kao da govore neke lijepe stvari, ali mnogi tračevi imaju pozitivnih elemenata, ako zaoreš, za one koje ih traže, što je odlična borba protih tračara, zaista, vjerujte mi. Ako je trač "on je pojebao čitav grad", zasigurno se dobro jebe. Ako ti je "ona malo luda", sigurno je nadasve zanimljiva osoba. Možda i nije. Al sigurno ostavlja prostora za bit. Smrdi mi da čujem korake dok hodam, pa se uvjerim da su moji. Jer svoje korake poznajem. Slušam ih čitav život, koračajući nadasvuda, što je riječ koju sam upravo izumio, po planeti koja tolerira korake samo poradi ritmova im, jer i planeta ima smisao za humor. I ne, to zasigurno nije horda demona za petama mi, ne šuljajući se nimalo unatoč mojoj imaginaciji koja dirigira da su pogrbljeni u šulju. "Šulj" je stanje šuljanja. "Žbunj" je zvuk koji ostane kada naglo nestanu. I, o kako li sam uvjeren, uvjeren sam da bi taj zvuk itekako ostao da zaurlam da tko se nije skrio magarac je bio te objasnio im u izdahu da iza pika nema, te se okrenuo pobjedonosno te ugledao ništa, što je puno više nego što bi vidio da su tamo ostali. Jer demoni nisu prozirni. Oni su naočale smeđeg tinta. Svijet u sepiji je stravičan, ne zanima me koliko romantično namjerava biti ponekad. I kada kroz njih gledaš, uvjeren si da je svijet upravo toliko "opasan", kaže demon sa lijeve koji me tjera na strah, ili "okrutan", ako je vjerovati demonu koji demokratski uvjerava da si nesiguran, ili kroz kojega već imaš tendenciju pogledati, kretenski Zapravo, kada me danas pitala jesam li depresivan, što je bijesno prenagao skok na nepoznatu li temu, nisam bio spreman reagirati, kao što nikada nisam, ikada, nego impulzivno, a tada su mi impulzi govorili da se blago nasmješim i spustim pogled, dok će oni sve riješiti, ne brini, pustiti mi sjene iz brloga i učiniti sve da se u sekudni tako i osjetim. Samo zato što je pitala. I mislim, mada to nikada nije vjerodostojno, da nije u pitanju njena uvjerenost ili kvalitete njenog upita, ne, nego je Depresija, stari mi i dobar frend, jedva dočekala. "Vidi mustru, zaista, jesi li?" I nije pomogao sat ni predhodeći mu da se otresem tog osjećaja, nastalog u sekudni, kao rezultat navike mi da si dopustim biti tamo gdje se mrzim naći. Jer, ono najviše što zamjeran ljudima, ma dobro, zaista ne najviše, ali jedna od, jest ta mogućnost neopravdanog kurčenja koje se javlja kao odgovor neugode. Ako mi ne vjerujete zaželite slučajnom prolazniku dobar dan, i pogledajte mu oči. Prije ili kasnije jedan par od tih parova očiju na koje ćete nabasjati odati će bahatost kroz neugodu i nemogućnost spontane reakcije povratka te iste želje koju si mu upitio. I tada će naprosto biti bahat. Ironično, dakle, da jedna od najviše mi mrskih pojedinosti u ponašanju sugrađana mi, upravo nedostane mojem arsenalu samoobrane, jer, oh jao, kako bi vrlo rado htio biti bahato samouvjeren ponekad, ili bar tek toliko da svom snagom pokrića veselja pošaljem agresore na spomenuto veselje mi u tri mile pičke kuraca ikad. Probajte izgovorit ovu kombinaciju riječi i nasmijat će vas. Evo. Pričekat ću.  |
|
Stavio sam šator na krov. Nije bila najgluplja ideja koju sam imao ali sada imam šator na krovu. Nitko ne zna da je tamo, ne, jer nitko nejde na krov u mojoj zgradi. Ne krivim ih, peti je kat i nema lifta. Što ćeš na krovu, ovak i onak? Dani pljuvanja sa ruba da čuješ "puc" su odavno ošli ća, skupa sa onima kada bacaš prožvakane kaugume na glave slučajnih prolaznika, jer kaugume se teško vade. Zašto bit dobar kad možeš ljudima bacat kaugume u kose. Osobito ako su to kose djevojčica sa kojima nikako drugačije nisi skupio elokvencije uspostavit kontakt nit dešifrirat zašto toliko to uopće želiš. Kako drugačije nego tako? Dobar izgovor zlata vrijedi. I mada i dalje ne kužim tko bi zlato dao za izgovor, razumijem da se nee stvari nisu mogle izgovoriti. "Bok", recimo. "Ja sam taj i taj", ili takvo što. Ne, to je tabu. To je kao ljubit se u usta. To smiju odrasli. Stoga ne, škvadra iz mog haustora se na krov ne penje, jerbo najčešće na pola puta do gore shvate da više nemaju deset te da je krov izgubio svu čar za njih, čak i za one koji su sa istim djevojčicama uspostavili, itekako, kontakt na tom istom krovu par godina nakon što su ih gađali kaugumama. I Možda zvuči nezrelo, jer jest, ali probajte pogodit nekog sa te udaljenosti. Mislim ima gomila faktora u igri. Vjetar, brzina, direkcija, jebeno nemoguće. Mislim da su nam opraštale samo iz respekta. Nismo ni mi bili sigurni što ciljamo, pogodit djevojčice il samo pogodit. Oboje je bilo poprilično kul. Čak ni tip sa četvrtog kata, kojemu je peti nadohvat noge, ne penje se više gore. On je debeo jer je uvijek bio debeo, i ne penje se gore jer je debeo i jer, objašnjava mi, će uvijek biti debeo. Plus, on ima i onu nadodatu traumu koju sam i da dijelio sa njime, ako ne i dalje, a ta je da nismo temeljite upoznavali nikoga na tom krovu, ponajmanje te djevojke koje svi ostali jesu, mada možda jesmo sebe same malo više nego ovi. On se upoznao kao debeloga. Ja sam se upoznao kao tip koji je gomilu godina kasnije otvorio šator tamo. I nisam pretjerano nezadovoljan. Ja sam oduvijek nosio šator gore. Samo što to nisam pretjerano primjećivao. I na nikog od njih nisam nabasjao na putu do gore, ponajviše jer malo tko od te škvadre živi u tom haustoru, jedinom u zgradi kojemu je brava od tavana, putem kojeg se ide na krov, vrhunski labava. Stoga me nitko nije vidio kako vodim unutarnji monolog pripreme izgovora da samo idem na spomenuti tavan spremiti šator kojega definitivno, koji ti je kurac, ne nosim dić na krov. Hah. Što ti je. I tek kada su vrata bila zatvorena sam se bacio na posao kao donji dio šatora na pod kroz kojega sam frustrirano gurao šipke da bi ih zabio u nepostojeću zemlju na kojoj sam ubrzo shvatio da ne mogu ležati prije nego što sam dofurao one spužve, čitavu gomilu njih, za meku podlogu, i... Oprostite, upravo sam kroz prozor čuo sljedeću rečenicu od nekog oca odgojno upitnih metoga koji deci govori da se "izvole šetati, neću vas vidjeti kako se igrate sa cvijećem i travom." Ne, zaista sam to upravo čuo. Vrijedilo je digresije. ... i stavio cigle na svaki dio kako bi spomenute šipke ipak nekako stajale na nečemu, jednu od kojih, govorim o ciglama, sam stavio sa unutarnje strane šatora da ga vjetar ljubomorno ne posudi na dan dva i zaboravi gdje ga je skupio te ustanovi na stablu neke opatice koja bi to zaista krivo protumačila. Ne znam ni sam kako ali slika mi je bila humoristična stoga je sada ovdje, vama na uslugu. I sada imam šator na krovu. Nisam siguran hoću li spavati u njemu večeras, no mogao bih. Mogao bih ga i srušiti, vratiti ga gdje sam ga pronašao, u hodnik pored ogledala, između ormarića za cipele i zida, gdje je stajao kada sam ga vidio danas ujutro i digao na krov.  |
|
Sanjao sam da se seksam sa curkom koju sam ljubio prije negdje,o, tri do četiri godine. Sada dijelimo faks. Tada nismo. Zapravo, malo toga dijelimo van te jedne noći kada smo se ljubili, i kada sam joj vidio lice kada stenje, što je fantastično jer sumnjam da mnogo ljudi to može za sebe reći. Čak i da je apsolutna drolja, koliko je ljudi mogli vidjeti to lice u tom kontekstu? Sto, sto pedeset? Ne, nije mogla spavati sa toliko ljudi da ta brojka bude impresivna. I ne, stoga, malo tko joj je vidio to lice. Dok stenje. I malošto mi je ostalo u glavi od te noći, što je apsolutna laž jer pamtim napamet par sekvenci koje sam utisnuo sliku po sliku u memoriju mi toliko čvrsto da ne vidim načina da bi se te slike mogle ikada skinuti, jer vrate mi se tu i tamo kao naročito naporan komarac koji ode na minutu samo da te zajebe kad se vrati. No ta mi je slika ostala. Usta napola otvorena u neočekivano oblim "o", oči zatvorene. I tu sliku ja smijem nositi sa sobom. I mislim da budem, hvala. I par godina nakon toga počeli smo djeliti faks, mislim čak da je to bilo dvije godine nakon što sam ga upisao ja, stoga je bila brucoš dok sam ja bio nadasve kul na trećoj godini. I budući da je bila mini svađa između ta dva događaja koja nije vrijedna spomena jer o tome ne razmišljam previše, nismo pretjerano puno razgovarali po hodnicima, više nekakav neformalni kim glavom, ako riječ kim uistinu postoji. Spell checker ga ne farba. Mora da da. Stoga između tih suptilnih kimova komunikacija nije bila nigdje dovoljno rutinirana da bismo ikada dosegli neko prijateljstvo ili barem simpa kolegijalnost. Sumnjam da se sjeti te noći čak i da joj dođe bez najave i ustanovi se negdje u primozgu, ne zato što u taj dio ne gleda poradi supersticija o demonima u špajzama uma, nego zato što moja pojava ne predstavlja nešto rekolekcije vrijedno. Ima dečka sada. Ima ga već par godina. No, sanjao sam je noćas. Sanjao sam da smo spavali zajedno, što je u snu uključivalo penetraciju, a to je pak mnogo više nego što smo one večeri stigli napraviti svih tih godina ranije, i to spominjem jer je jedina slika koja ostala samnom nakon buđenja danas bila zaista opipljiva senzacija te iste penetracije, i da, znam koliko je ovo kretenski glupo za pisati o ali eto izlazi iz mene stoga tko sam ja da se zaustavim. Probudio sam se dva sata ranije nego što bi se inače budio, uz sunce čije su se zrake probijale kroz zatvorenu roletu bahato i veselo kao samouvjereni dobronamjeran heroj, ostavio tu sliku da se mučka sekundu dve u meni, te oprao zube lijevom rukom jer me uče da je to zdravo za mozak tu i tamo, napraviti brejk u rutini. Jer, imao sam dojam, zaslužio je toliko. Taj san je bio baš lijep. Nisam je vidio danas na faksu, no budem eventually, i nisam pretjerano siguran čime sam zaslužio sanjati ju tako, niti vidjeti ono lice kada sam vidio to lice, ali pozdravit ću je sa tri sekunde dužim pogledom i smješkom, jer je to najbliže što mogu doći a da stanem na vrijeme i ne ispadnem totalni kreten rekavši joj da sam ju opet vidio golu. Čudne pizdarije, ja razmišljam o.  |
|
Nejdem doma bez borbe, viknula je zima pobjedonosno. Jer je nosilo pobjedu. Barem što se proljeća tiče, koje je kapituliralo bez previše vike, popuštajući pred Gospođom sa svim dužnim poštovanjem. Jer proljeće je mlado. Zima je gospođa u godinama. Njoj se poštovanje pripisuje po defaultu. Nešto kao Depresiji. Neke stvari treba zagrliti u dolasku. Moj kaput, koji je sasvim nov, balav i veseli kao novorođeni peso, skače sa klinče na moja ramena pri svakom izlasku, jer mi ne pada na pamet ostaviti ga doma. Oštrikan je od strane prijateljice moje bivše, i mislim da će me uvijek podsjećati na nju. Ne na prijateljicu. Na bivšu. Crni je i prekrasan. Čak, imam neki kretenski dojam, miriše na nju. Čak i nakon izlaska iz nekih britija gdje su cigarete dominirale prostorom kao tamjan u crkvi, od kojeg, čujem, nikada ne izađeš posudbom njegovog mirisa. Zašto cigarete ne miriše na tamjan mi nikada neće biti jasno. Uglavnom, izlaskom iz te neke zadimljene prostorije koja te trenutno zagrlila i pretvorila u sebe samim ulaskom, ne mirišem toliko na cigarete koliko na nju. Zapravo, kaput je takav. Ja, ja sam prilagodljiv. Njen miris je iz moje kože odavno odputovao. Ali kaput ima svoju neku memoriju. Ili je memorija moja, i sada nostalgično, psihosomatski krije njen miris u kaput kada ne gledam, zajebana koja je. No kaput je zaista otporan na kapitalizam. Jer što drugo su cigarete ako ne Njegovo Veličanstvo Zla? Ne, odbijam ikonsku ( riječ? ) sliku umjetnika sa pljugom u ruci. Ne, ni melankoličnu poetu sa jednom iza uha. Ne, cigarete nisu romantične. Ali najveći trik kojega je Sotona ikada isfurao je to što je uvjerio planetu da ne postoji. I Kayzer Sose puši. Kompletno nebitno, govorim o kaputu otpornom na nove mirise. Ne, on brije svoju briju i radi svoj rad, i tvrdoglavo je ustrajan u navikama. Time me pretvara u superheroja, otpornog ne na metke ili udarce, nego na dim. Dim depre. Dim cigareta. Dim seksa. Dim baklja koje on pali a pakao je uvijek sa njim. Dim indijanske vatrice kojima mi šalju signale o bijelcima koji stižu. Dim automobila pri kraju svoje ere. Zaista digresiram, radi se o kaputu. Crnom kaputu neke svoje sorte, krojenog po slikama koje sam pronalazio po internetima, tražeći fotografije visokih, markantnih muškaraca u visokim, markantnim kaputima krojene za takve. Kroj se da suziti. Muškarci ostaju kakvi jesu. Slabo se peru. Ti, ja, i Baraba. I sa kolekcijom tih fotografija ušuljao sam se u atelje te djevojke, od koje smo oboje uvjereni da jedan drugoga ne volimo poradi tog prekida sa njenom prijateljicom, mojom bivšom, i odabrali smo tu jednu i ona se dala poslu. Par mjeseci kasnije, prekid je pao. Ja i dalje nosim kaput. Dobro mi stoji. Izgledam kao visoki, markantni muškarac. Stoga kaput ima još pokoju supermoć. Moć asocijacije. Douglas Adams pisao je o SEP poljima, iliti Somebody else's problem feild, zračno polje nevidljivosti koje štiti od pogleda dojmom da je to tuđi problem stoga zašto obraćati pozornost na njega. Moj kaput je neka suprotnost. Neka. Ne znam koja. I doći će neki dan, koji nije tako daleko, mada tko išta zna o tome, kada ću teška srca ( što je izraz koji mi nikada neće biti jasan, srce nije teško, srce je laka pizdarija koja pada na iste ) po prvi put skloniti kaput, na kliči, negdje u ormar, i nisam zaista siguran hoće li posuditi svoj miris ostatku odjeće u njemu, i hoću li se transportirati u post-prekidnu Narniju svakim otvaranjem, ili je kaput sebičan sa svojim supermočima. Tko će ga znat. Ja sigurno ne. Vidjeti ćemo. Ili namirisati. Kada dođe vrijeme. Kada Zima klimne Proljeću uz nešto poput ljubavi, nešto poput "hajde, dijete, igraj se" pogledom. Na zimu je moj rođendan. Isusov, također. I koliko god nam je svima možda dosta tih nižih stupnjeva u zadnje vrijeme, neki dan, gledao sam neki film u kojem su slavili neki Božić, i iskreno, zafalilo mi je. Lampica. Dekoracija. Miliona dobro iskorištenih watta. Stoga možda kada ustanovim kaput na mjesto odmora, neka magija ode ća. Jer Ljeto nosi svoju. A dvije nisu kompatibilne. Ili su to neke magije koje su zapravo samo jedna, a ja ih ne vidim drugačije nego kroz kaput na mojim ramenima, ili kratka majica i bicikl između nogu. Oprostit će mi, magija. Ne znam bolje. Ja, stoga, i bez stoga nego samostalno, pozivam Gospođu Zimu da ostane koliko god želi. Imamo još kolača. Neka bude. Neka nas sve obavije svojim rukama, i podsjeti nas na ono što nas podsjeća već, oooo, ne znam, ali dugo. I kada budeš spremna, Gospođo, pozdravit ću te sa štovanjem, jer znam da ćeš se vratiti.  |
| < | travanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
