Marketing
Jesi li ti depresivan?
Postoji blaga mogućnost da moji demoni hodaju pored mene po cesti, raspoređeni ko smogovci, svakome na vidjelo. Imam dojam da će me jedan od ovih dana netko upozoriti da me prate, ili da je jedan zaostao, kao da mi je, ne znam, pala rukavica. Imam dojam da su njihova imena poznata svima pred mene, te da sam jedini koji ne vidi njihova imena naštampana na majica im. Također imam sumljivu sumnju da ću ikada biti sa njima na ti, ili na vi, ili na išta, zapravo. Biti ćemo kao stari frendovi koji nikad nisu bili frendovi, kao klub nogometaša u kojem nikada nije bio a sanja o, kao sjena koja ima tendenciju ne pratiti te kada nitko ne gleda. Znam to. Ona i pingvini u frižideru. Imam dojam da neke stvari nikad neće biti objašnjene, ponajviše meni, i kako je jedna od tih fantastičnih pojedinosti pravila igre gumi-gumi, koju, pretpostavljam, demoni igraju kada spavam ili uđem u T-com. Jer u neka mjesta ni oni ne zalaze. Također, imam znatno sumnjiviji dojam da su pravila gumi-gumija zataškana sa razlogom, prenesena kroz desetljeća od djevojčice do djevojčice koja ih trenutno zaboravi kada se najmanje tome nada, jer su neke stvari u kombi sa Ljubavi, koja ih je nafukala da se sve treba čekati dok gospođa Nada ne oda ća.
Znam, činjenično, što je super riječ u ovom kontekstu, da moji demoni čekaju u redu za poštu odmah do mene, te da će pristojno prošetati to šaltera mada nemaju ništa nikome za poslati osim meni, a za to imaju ekspresnu liniju kojoj bi mobilni operatori mogli zavidjeti. Tada će, na šalteru, napraviti facu da su zaboravili, ili se samo nasmješiti gospođi Teti za istim, koja ih možda i primjeti, tko će ga znat, kojoj nitko ne bi vjerovao čak i da na njih ukaže pažnju ili dve, a uostalom, ima još ljudi u redu, ima da se primi posla jer u protivnom nikad ništa neće biti poslano igdje ikome, markama unatoč. Kao ona plava koverta do Tete u kojoj novci su za potplatu, za čije gazda im nikad nije razumio pravilnu upotrebu. Ova kretenska digresija je tu jer mi se sviđa i nema ništa što možete napraviti o tome.
Dojmovi su tu da se imaju, i jedan od njih mi šapće da su moji demoni frendovi sa svim ljudima sa kojima ja nisam, a, ponekad, i jesam. Imam dojam da me tračaju i jednoj i drugoj skupini, al onako, meni na očigled, mada ih ne vidim, ali barem se ne trude raditi mi to iza leđa, što, zapravo, nije loše mjesto za tračati nekoga. Što ako tračaš o naročito ružnom prištu na ramenima ti koji se vide isključivo sa tog kuta gledanja, mislim, nemreš tračat ono što ne vidiš. Kažem ja i shvatim što sam rekao sekundu kasnije nego što bi se mogao izvuči da nije prekasno. I nije kao da govore neke lijepe stvari, ali mnogi tračevi imaju pozitivnih elemenata, ako zaoreš, za one koje ih traže, što je odlična borba protih tračara, zaista, vjerujte mi. Ako je trač "on je pojebao čitav grad", zasigurno se dobro jebe. Ako ti je "ona malo luda", sigurno je nadasve zanimljiva osoba. Možda i nije. Al sigurno ostavlja prostora za bit.
Smrdi mi da čujem korake dok hodam, pa se uvjerim da su moji. Jer svoje korake poznajem. Slušam ih čitav život, koračajući nadasvuda, što je riječ koju sam upravo izumio, po planeti koja tolerira korake samo poradi ritmova im, jer i planeta ima smisao za humor. I ne, to zasigurno nije horda demona za petama mi, ne šuljajući se nimalo unatoč mojoj imaginaciji koja dirigira da su pogrbljeni u šulju. "Šulj" je stanje šuljanja. "Žbunj" je zvuk koji ostane kada naglo nestanu. I, o kako li sam uvjeren, uvjeren sam da bi taj zvuk itekako ostao da zaurlam da tko se nije skrio magarac je bio te objasnio im u izdahu da iza pika nema, te se okrenuo pobjedonosno te ugledao ništa, što je puno više nego što bi vidio da su tamo ostali. Jer demoni nisu prozirni. Oni su naočale smeđeg tinta. Svijet u sepiji je stravičan, ne zanima me koliko romantično namjerava biti ponekad. I kada kroz njih gledaš, uvjeren si da je svijet upravo toliko "opasan", kaže demon sa lijeve koji me tjera na strah, ili "okrutan", ako je vjerovati demonu koji demokratski uvjerava da si nesiguran, ili kroz kojega već imaš tendenciju pogledati, kretenski
Zapravo, kada me danas pitala jesam li depresivan, što je bijesno prenagao skok na nepoznatu li temu, nisam bio spreman reagirati, kao što nikada nisam, ikada, nego impulzivno, a tada su mi impulzi govorili da se blago nasmješim i spustim pogled, dok će oni sve riješiti, ne brini, pustiti mi sjene iz brloga i učiniti sve da se u sekudni tako i osjetim. Samo zato što je pitala. I mislim, mada to nikada nije vjerodostojno, da nije u pitanju njena uvjerenost ili kvalitete njenog upita, ne, nego je Depresija, stari mi i dobar frend, jedva dočekala. "Vidi mustru, zaista, jesi li?" I nije pomogao sat ni predhodeći mu da se otresem tog osjećaja, nastalog u sekudni, kao rezultat navike mi da si dopustim biti tamo gdje se mrzim naći.
Jer, ono najviše što zamjeran ljudima, ma dobro, zaista ne najviše, ali jedna od, jest ta mogućnost neopravdanog kurčenja koje se javlja kao odgovor neugode. Ako mi ne vjerujete zaželite slučajnom prolazniku dobar dan, i pogledajte mu oči. Prije ili kasnije jedan par od tih parova očiju na koje ćete nabasjati odati će bahatost kroz neugodu i nemogućnost spontane reakcije povratka te iste želje koju si mu upitio. I tada će naprosto biti bahat. Ironično, dakle, da jedna od najviše mi mrskih pojedinosti u ponašanju sugrađana mi, upravo nedostane mojem arsenalu samoobrane, jer, oh jao, kako bi vrlo rado htio biti bahato samouvjeren ponekad, ili bar tek toliko da svom snagom pokrića veselja pošaljem agresore na spomenuto veselje mi u tri mile pičke kuraca ikad. Probajte izgovorit ovu kombinaciju riječi i nasmijat će vas. Evo. Pričekat ću.
Post je objavljen 30.04.2013. u 17:48 sati.